Razmišljanja o vrhovima

 blagoslov

Evolina Hiperboreja

Barun Julius Andrea Cesare Evola potječe od rimske obitelji sa Sicilije. U Italiji je među vodećim predstavnicima tradicionalizma i antimoderne. Budući da je jedan od najistaknutijih zagovornika duhovne obnove Tradicije, njegova istraživanja utjecala su na mnoge pisce i umjetnike u novom stoljeću – A.G. Dugin, C.G. Jung, R. Guénon, B. Hamvas, A. de Benoist itd. Svi oni primijetili su da je boljka modernih, tzv. interregnum ili među-vlašće, zahvatila naš svijet. U ovoj knjizi nalazimo i misterij Vallhale i Svetog Grala, drevnu iransku i nordijsku pobožnosti, simbolizam Stabla svijeta, kinesku i šamansku dimenziju jedinstvenog – primordijalnog i hiperboejskog – svjetonazora. Stari grčki naziv «Hiperboreja» odnosi se na sakralnu zemlju, koja je smještena s ove i s one strane ulančanih planina Sjevera. U službi vječne mudrosti, baštinici starih predaja i kulturni krugovi Istoka i Zapada, Sjevera i Juga kontinenta Euroazije, tvrdi Evola, oblikuju jedinstvenu frontu onih koji «se mogu činiti raštrkani i međusobno odvojeni, no ipak su nezadrživo međusobno povezani zajedničkom misijom koja je sadržana u očuvanju i povratku apsolutnom idealu Imperiuma. Do toga će doći nakon što se ovaj ciklus mračnog doba završi, kroz akciju koja je duboka i nevidljiva jer je potaknuta od čistog duhovnog naboja bez natruhe ljudskog nemira, strasti, laži, iluzija i podjela.»

Knjigu «Razmišljanja o vrhovima» teško ćemo moći razumjeti bez ispravnijeg shvaćanja pojma krize vlasti, interregnuma. No lako će je razumjeti svi koji su, makar u teoriji, prevladali u svojem svjetonazoru tri prošlostoljetne ideologije. Dakako, ona nije odvojena od prakse, jer u tradicionalnoj znanosti je i politika sveta stvar. Tu krizu pripisujemo napuštanju primordijalnoga zora u antičkih heroja i drevne, zapravo gnostičke, teologije. S punim autoritetom Evola otvara pitanja: što je u kraljevskom idealu doista vrijedno spašavanja, te koji svjetonazor odražavaju naša svakodnevna uspinjanja sa ili bez osiguranja? U poglavlju o Milarepi kraljevski mačevi iz doktrine Mahâjâne («velikog vozila») nezaobilazan su simbol svakog prosvjetljenja i postajanja. Autor nedvosmisleno definira da svako prirodno okruženje može poslužiti svrsi duhovnoga rasta i prisnijem razumijevanju ideala: kako istočnih, tako i arijsko-rimskih i nordijskih kulturnih krugova, budući da govorimo o različitim kraljevstvima u istome sakralnom poretku, u carstvu ili u Svetom imperiju. Ali samo jednom, razumije se «svetom», jer se u danas obezglavljenim državicama Središnjeg kontinenta dva imperijalna «orla» razlikuju jedino po svojem prirodnom habitusu.

Ova knjiga nastavlja bibliotečni niz Sophia perennis, a nadamo se da će pridonijeti neposrednom i praktičnom pristup integralnoj Tradiciji. Hrvatskom čitatelju predočava jednu posve autentičnu sintezu, tj. stazu k planini kao metafori duhovnog rasta, daleko iznad otuđenog modernog velegrada i problema ljudi iz nizine. Duhovni rast tu se odnosi na usvajanje i stvarno razumijevanje, te praktičnu primijenu, onih pojmova i praksi na duhovnoj karti Središnjeg kontinenta, koji su u stanju nadjačati otrove u razdoblju moderne ili kali-juge. Simbol te pobjede bio je i u ranijim epohama upravo ruski imperijalni orao.

Pažljiviji čitatelj otkrit će u Evolinim «vrhovima» neke aspekte misterija kraljevstva nebeskog. Budući da su Buda i Isus bili rođeni kao kšatrije (branitelji učitelja mudrosti, tj. brahmana i učitelja perenijalne filozofije), tako i današnjim sugrađanima Europe i Azije mora postati savršeno jasno za kakav Imperium su jutrom ustajali, za koji su se borili i umirali. Na uspone i osvajanja duž vertikalne litice Tradicije moguće se odvažiti i sa i bez osigurača. To je stvar osobnog izbora svakog pojedinca i naroda. Kao i na Evolinim sakralnim vrhovima gdje je duhovna kontemplacija u stanju osjetiti superiornost i veličanstvenost u stvorenome svijetu, tako i u prostorno-vremenskoj, ili četvrtoj dimenziji: odakle se iz nebeskog carstva na Zemlji utjelovljuju velikani duha, ratnici, umjetnici i znanstvenici, stvaratelji brojnih kalendara i spomenika jedinstvenog višeg poretka stvari – Harmonia mundi, kozmosa u čovjeku i izvan njega. No za to je već potrebno imati onaj «organ razbora» o kojem zbore predaje Tradicije... Milarepa i Krist i Buda, svećenici i kraljevi i čuda.

U onih koji još nisu prezasićeni osjećati «gađenje» prema modernome stilu života, te svima koji još traže odgovore na otvorena pitanja, arijsko-rimske staze omogućit će ispravniju viziju te orijentaciju, – u dobu koje je moralo iz mračnoga «novog milenija» prerasti u čisto i nematerijalno svanuće zlatne zore. A prije tog događaja, nastupit će nova brončana i nova srebrna doba; na raznim zabačenim obalama kontinenta i na visokim talijanskim, austrijskim, švicarskim i francuskim Alpama, pa tako i kod nas u Hrvatskoj. Tu gdje je već stasao tip arijske pobožnosti o kojoj zbore Evola i inicirani učitelji mudrosti, jer su prevalili u sebi staze do najčišćih vrhunaca i «Sjedišta snijegova» i do njihovih nezagađenih vrela «žive vode», uistinu vrijedne našeg osvajanja i obožavanja.

Zato poslije «doktrine» i «iskustava» (Prvi i Drugi dio), u Trećem dijelu logično slijede «umjetnost i folklor», tj. četiri eseja o onome što je iz preobilne riznice Tradicije sačuvano u spomenicima od trajne vrijednosti kontineta, podjednako na Balkanu, Karpatima i Alpama, te u Srednjoj Aziji. I ne samo u spomenicima koji su izdaleka vrijedni našeg divljenja nego, naravno, kao ono što je do danas ostvarenje «impulsa» jedne ispravnije vizije (mišljenja), akcije i kontemplacije, – odraz kojih čuvaju sakralna pisma i molitve, te pijevna formulacija sat-ćit-ananda (sanskrt, सच्चिदानन्द). Prema doktrini Mahâjâne, kao i prema tradicionalnom kršćanskom i budističkom učenju općenito, prirodna će posljedica takvog svjetonazora biti radost i pobjeda. S druge strane medalje nalazi se patnja, budući da je istinska radost u zajedništvu a ne u površnoj i modernoj voluntarističkoj žabokrečini.

Evolino razlikovanje kulturnih tipova seže duboko u korijenove civilizacije, kao i u posve aktualno ideološko i geopolitičko razgraničenje dobrih i loših osvajača, ispravnog i neispravnog modela razvoja ljudske zajednice. Iako su svi današnji vladari osvajači, Evolini usponi na planinske vrhove simbol su potpunog raskida s modernim stilom života i buržoaskim modelom suvremenih država. Naravno, i mi s Evolom razlikujemo prošlostoljetnog vojnika od duhovnog kšatrije. Taj Evolin termin za sudionike nevidljive obnove u kulminaciji kali-juge, doista uz ratničke vještine podrazumijeva istinsku «rekreaciju», obnovu duha i tijela, uz rizik strovaljivanja u bezdan. A narodi Središnjeg kontinenta, Euroazije, u sve većem broju pridružuju se onoj vrsti integracije na vertikalnoj i na horizontalnoj osi koju zagovara Pax Eurasiatica, njegov apolonijski, solarni kult. Drugim riječima, preostalom dijelu ljudske rase tek se djelomično mogu pripisati istinske ljudske osobine, budući da je za njih osvajanje planina i sakralnih vrhova jednak eskapizmu i bilo kojem umjetnom učenju modernih. Za njih sakralni vrhunci posve su strani i u cjelini nedostupni. Istom logikom, lošem osvajaču zauvijek će ostati skriveno simboličko značenje naših dalekih obala i «svijetlih zaleđenih vrhova planina»; istinski svetih jer su u tom području cvjetale, nastajale i nestajale ljudske zajednice, najviši vrhunci ljudskoga duha; ili kako zbori Hamvaš «ljudi logosa rase». A to nisu brbljavci poput modernih.

Postupno propadanje svih triju prošlostoljetnih ideologija koje su bile lišene metafizičke osi orijentacije, – i u nacionalsocijalizmu (fašizmu), kao i u komunizmu (boljševizmu) i liberalnoj demokraciji (amerikanizmu) – danas se od Portugala do Kamčatke očituje u geopolitičkom sukobu za prevlast nad Euroazijom. Na taj način i potreba za četvrtom političkom teorijom ne podrazumijeva samo ispravniju viziju i reevaluaciju prethodna tri modela, nego ispravniju «viziju», teoriju koja obuhvaća sve aspekte društva u sakralnom modelu ljudske zajednice. Danas, baš kao i u davnoj prošlosti, dužnost dobrog upravljanja bila je uvijek povjerena iniciranima u vjeru i mudrost. Samo ti «posvećenici» ovlašteni su upravljati drugim ljudima, i ne samo ljudima... Oni drugi svojevoljno mogu još neko vrijeme uzurpirati političke i društvene funkcije – a prema drevnim proročanstvima status quo ili interregnum ne može se održati više od tri generacije. Na Zemlji se već pojavila četvrta generacija ljudi, u krugu onih «međusobno povezanih zajedničkom misijom», – tj. oni u kojih je živo genetsko sjećanje i milenijsko proročanstvo posljednje Bijele dame, «Velike Bijele Svećenice Sjevera».

Ustvari, riječ je o primordijalnom zôru koji se, dakako, odrazio i u trodijelnoj strukturi Evolina «razmišljanja». Taj tip svjesnosti, ljudske i praiskonske, nažalost, za mnoge će ostati nedostižan – jer ona društveno i pojedinačno, osobno i nadosobno, svakodnevno i duhovno vidi kao jedno te istu veliku dinamičnu cjelinu, Mahâjânu. Zato Evola i Milarepa, zajedno s drugim duhovnim autoritetima, tu poziva na zaokretanje k nepromijenjivoj, skrivenoj metafizičkoj «osi orijentacije», axis mundi, tj. «Središtu svijeta» (Planina zdravlja, Stablo svijeta). Metafora koja će čitatelju postati tim smislenija, koliko ispravnija bude recepcija tu otvorene kraljevske inicijacije, – pristupa višedimenzionalnome biću, Kralju svijeta – očitovanju autentične i nadosobne kozmičke volje.

Kao nakladniku u području «perenijalne filozofije» i podzastupljenih autora tradicionalističke škole, često nam je bio sugeriran jedan «praktičniji pristup» u izboru djela. Nadamo se da će ovo djelo posluži jasnijem shvaćanju Tradicije i njena sakralnog središta u Trećem Rimu, – i tu kod nas u imperijalnome habitusu Svete zemlje. Šahovska partija modernog i tradicionalnog stila života danas je izraženija nego li je to bila u prošlome stoljeću, dok je Evola s krampom u ruci i s derezama na nogama osvajao zaleđene vrhove, – koji i danas omogućuju pogled na različite krajeve Imperiuma i mjesta odakle su potekli baštinici kraljevstva nebeskog, sinovi i kćeri nordijskog Apolona, besmrtni brahmani i kraljevi, u najboljem značenju tog pojma, oni probuđeni i ponovno rođeni, – svi oni koji svoje podrijetlo ne izvode od zvijeri nego od bogova Sjevera.


Šimun Uremović, Listopad 2015.g.

 

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.