Velika Hrvatska

Procesi etnogeneze Slavena prikarpatske regije provodili su se u uvjetima međusobnog djelovanja različitih kultura uz znatan utjecaj tračkih, keltskih, gremanskih i iranskih komponenata. Važnim obilježjem etnogeneze i rane povijesti Slavena istočnog Prikarpatja bili su stalni kontakti sa stanovništvom iranskoga govornoga područja, prije svega sarmatskim u uvjetima višestoljetnog suživota.

Jednim od rezultata slavensko-iranskog etnokulturnog jedinstva smatra se pojava starog plemenskog saveza Hrvata, čiji je naziv, po svemu sudeći, iranskoga podrijetla. Slavensko stanovništvo gornjeg Podnjestrovlja, koje je ušlo u plemensku grupaciju Hrvata, aktivno je sudjelovalo u procesima velike seobe Slavena, osvojivši niz novih područja srednjoj Europi i na Balkanu.  

(...)

Spominjanje atributa 'velika' i 'bijela' u nazivima uza Hrvatsku moguće je tek iz točke gledišta dalmatinskih Hrvata, najbližih susjeda Bizanta. Za njih je Bijela (=zapadna) koja se rasprostirala u sjevernome Prikarpatju istodobno bila Velika (=stara) Hrvatska, otkuda je i krenula seoba sedam hrvatskih rodova, predaka dalmatinskih Hrvata, na Balkan, koja je opisana u traktatu 'O uprvljanju carstvom'.

(...)

Ako do međusobnih utjecaja Hrvata iranske jezične skupine nije došlo prije hunske najezde i ako su bili povezani s etničkim procesima potaknutima hunskom najezdom, tada je do formiranja staroslavenskog plemeskog saveza Hrvata moralo doći u razdoblju između hunskih i avarskih najezda, tj. otprilike oko druge polovine IV.st. do prve polovine VI.st.   

 (Iz zaključka prof. A. Majorova)