Dobrodošli!

Eneagram nakladnik djeluje u području prevođenja i naklade najizabranijih knjiga i autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove, tematski su povezani s perenijalnom filozofijom i indoeuropskom (euroazijskom) kulturnom baštinom.

Razmišljanja o vrhovima

 

Evolina Hiperboreja

Barun Julius Andrea Cesare Evola potječe od rimske obitelji sa Sicilije. U Italiji je među vodećim predstavnicima tradicionalizma i antimoderne. Budući da je jedan od najistaknutijih zagovornika duhovne obnove Tradicije, njegova istraživanja utjecala su na mnoge pisce i umjetnike u novom stoljeću – A.G. Dugin, C.G. Jung, R. Guénon, B. Hamvas, A. de Benoist itd. Svi oni primijetili su da je boljka modernih, tzv. interregnum ili među-vlašće, zahvatila naš svijet. U ovoj knjizi nalazimo i misterij Vallhale i Svetog Grala, drevnu iransku i nordijsku pobožnosti, simbolizam Stabla svijeta, kinesku i šamansku dimenziju jedinstvenog – primordijalnog i hiperboejskog – svjetonazora. Stari grčki naziv «Hiperboreja» odnosi se na sakralnu zemlju, koja je smještena s ove i s one strane ulančanih planina Sjevera. U službi vječne mudrosti, baštinici starih predaja i kulturni krugovi Istoka i Zapada, Sjevera i Juga kontinenta Euroazije, tvrdi Evola, oblikuju jedinstvenu frontu onih koji «se mogu činiti raštrkani i međusobno odvojeni, no ipak su nezadrživo međusobno povezani zajedničkom misijom koja je sadržana u očuvanju i povratku apsolutnom idealu Imperiuma. Do toga će doći nakon što se ovaj ciklus mračnog doba završi, kroz akciju koja je duboka i nevidljiva jer je potaknuta od čistog duhovnog naboja bez natruhe ljudskog nemira, strasti, laži, iluzija i podjela.»

Knjigu «Razmišljanja o vrhovima» teško ćemo moći razumjeti bez ispravnijeg shvaćanja pojma krize vlasti, interregnuma. No lako će je razumjeti svi koji su, makar u teoriji, prevladali u svojem svjetonazoru tri prošlostoljetne ideologije. Dakako, ona nije odvojena od prakse, jer u tradicionalnoj znanosti je i politika sveta stvar. Tu krizu pripisujemo napuštanju primordijalnoga zora u antičkih heroja i drevne, zapravo gnostičke, teologije. S punim autoritetom Evola otvara pitanja: što je u kraljevskom idealu doista vrijedno spašavanja, te koji svjetonazor odražavaju naša svakodnevna uspinjanja sa ili bez osiguranja? U poglavlju o Milarepi kraljevski mačevi iz doktrine Mahâjâne («velikog vozila») nezaobilazan su simbol svakog prosvjetljenja i postajanja. Autor nedvosmisleno definira da svako prirodno okruženje može poslužiti svrsi duhovnoga rasta i prisnijem razumijevanju ideala: kako istočnih, tako i arijsko-rimskih i nordijskih kulturnih krugova, budući da govorimo o različitim kraljevstvima u istome sakralnom poretku, u carstvu ili u Svetom imperiju. Ali samo jednom, razumije se «svetom», jer se u danas obezglavljenim državicama Središnjeg kontinenta dva imperijalna «orla» razlikuju jedino po svojem prirodnom habitusu.

Ova knjiga nastavlja bibliotečni niz Sophia perennis, a nadamo se da će pridonijeti neposrednom i praktičnom pristup integralnoj Tradiciji. Hrvatskom čitatelju predočava jednu posve autentičnu sintezu, tj. stazu k planini kao metafori duhovnog rasta, daleko iznad otuđenog modernog velegrada i problema ljudi iz nizine. Duhovni rast tu se odnosi na usvajanje i stvarno razumijevanje, te praktičnu primijenu, onih pojmova i praksi na duhovnoj karti Središnjeg kontinenta, koji su u stanju nadjačati otrove u razdoblju moderne ili kali-juge. Simbol te pobjede bio je i u ranijim epohama upravo ruski imperijalni orao.

Pažljiviji čitatelj otkrit će u Evolinim «vrhovima» neke aspekte misterija kraljevstva nebeskog. Budući da su Buda i Isus bili rođeni kao kšatrije (branitelji učitelja mudrosti, tj. brahmana i učitelja perenijalne filozofije), tako i današnjim sugrađanima Europe i Azije mora postati savršeno jasno za kakav Imperium su jutrom ustajali, za koji su se borili i umirali. Na uspone i osvajanja duž vertikalne litice Tradicije moguće se odvažiti i sa i bez osigurača. To je stvar osobnog izbora svakog pojedinca i naroda. Kao i na Evolinim sakralnim vrhovima gdje je duhovna kontemplacija u stanju osjetiti superiornost i veličanstvenost u stvorenome svijetu, tako i u prostorno-vremenskoj, ili četvrtoj dimenziji: odakle se iz nebeskog carstva na Zemlji utjelovljuju velikani duha, ratnici, umjetnici i znanstvenici, stvaratelji brojnih kalendara i spomenika jedinstvenog višeg poretka stvari – Harmonia mundi, kozmosa u čovjeku i izvan njega. No za to je već potrebno imati onaj «organ razbora» o kojem zbore predaje Tradicije... Milarepa i Krist i Buda, svećenici i kraljevi i čuda.

U onih koji još nisu prezasićeni osjećati «gađenje» prema modernome stilu života, te svima koji još traže odgovore na otvorena pitanja, arijsko-rimske staze omogućit će ispravniju viziju te orijentaciju, – u dobu koje je moralo iz mračnoga «novog milenija» prerasti u čisto i nematerijalno svanuće zlatne zore. A prije tog događaja, nastupit će nova brončana i nova srebrna doba; na raznim zabačenim obalama kontinenta i na visokim talijanskim, austrijskim, švicarskim i francuskim Alpama, pa tako i kod nas u Hrvatskoj. Tu gdje je već stasao tip arijske pobožnosti o kojoj zbore Evola i inicirani učitelji mudrosti, jer su prevalili u sebi staze do najčišćih vrhunaca i «Sjedišta snijegova» i do njihovih nezagađenih vrela «žive vode», uistinu vrijedne našeg osvajanja i obožavanja.

Zato poslije «doktrine» i «iskustava» (Prvi i Drugi dio), u Trećem dijelu logično slijede «umjetnost i folklor», tj. četiri eseja o onome što je iz preobilne riznice Tradicije sačuvano u spomenicima od trajne vrijednosti kontineta, podjednako na Balkanu, Karpatima i Alpama, te u Srednjoj Aziji. I ne samo u spomenicima koji su izdaleka vrijedni našeg divljenja nego, naravno, kao ono što je do danas ostvarenje «impulsa» jedne ispravnije vizije (mišljenja), akcije i kontemplacije, – odraz kojih čuvaju sakralna pisma i molitve, te pijevna formulacija sat-ćit-ananda (sanskrit, सच्चिदानन्द). Prema doktrini Mahâjâne, kao i prema tradicionalnom kršćanskom i budističkom učenju općenito, prirodna će posljedica takvog svjetonazora biti radost i pobjeda. S druge strane medalje nalazi se patnja, budući da je istinska radost u zajedništvu a ne u površnoj i modernoj voluntarističkoj žabokrečini.

Evolino razlikovanje kulturnih tipova seže duboko u korijenove civilizacije, kao i u posve aktualno ideološko i geopolitičko razgraničenje dobrih i loših osvajača, ispravnog i neispravnog modela razvoja ljudske zajednice. Iako su svi današnji vladari osvajači, Evolini usponi na planinske vrhove simbol su potpunog raskida s modernim stilom života i buržoaskim modelom suvremenih država. Naravno, i mi s Evolom razlikujemo prošlostoljetnog vojnika od duhovnog kšatrije. Taj Evolin termin za sudionike nevidljive obnove u kulminaciji kali-juge, doista uz ratničke vještine podrazumijeva istinsku «rekreaciju», obnovu duha i tijela, uz rizik strovaljivanja u bezdan. A narodi Središnjeg kontinenta, Euroazije, u sve većem broju pridružuju se onoj vrsti integracije na vertikalnoj i na horizontalnoj osi koju zagovara Pax Eurasiatica, njegov apolonijski, solarni kult. Drugim riječima, preostalom dijelu ljudske rase tek se djelomično mogu pripisati istinske ljudske osobine, budući da je za njih osvajanje planina i sakralnih vrhova jednak eskapizmu i bilo kojem umjetnom učenju modernih. Za njih sakralni vrhunci posve su strani i u cjelini nedostupni. Istom logikom, lošem osvajaču zauvijek će ostati skriveno simboličko značenje naših dalekih obala i «svijetlih zaleđenih vrhova planina»; istinski svetih jer su u tom području cvjetale, nastajale i nestajale ljudske zajednice, najviši vrhunci ljudskoga duha; ili kako zbori Hamvaš «ljudi logosa rase». A to nisu brbljavci poput modernih.

Postupno propadanje svih triju prošlostoljetnih ideologija koje su bile lišene metafizičke osi orijentacije, – i u nacionalsocijalizmu (fašizmu), kao i u komunizmu (boljševizmu) i liberalnoj demokraciji (amerikanizmu) – danas se od Portugala do Kamčatke očituje u geopolitičkom sukobu za prevlast nad Euroazijom. Na taj način i potreba za četvrtom političkom teorijom ne podrazumijeva samo ispravniju viziju i reevaluaciju prethodna tri modela, nego ispravniju «viziju», teoriju koja obuhvaća sve aspekte društva u sakralnom modelu ljudske zajednice. Danas, baš kao i u davnoj prošlosti, dužnost dobrog upravljanja bila je uvijek povjerena iniciranima u vjeru i mudrost. Samo ti «posvećenici» ovlašteni su upravljati drugim ljudima, i ne samo ljudima... Oni drugi svojevoljno mogu još neko vrijeme uzurpirati političke i društvene funkcije – a prema drevnim proročanstvima status quo ili interregnum ne može se održati više od tri generacije. Na Zemlji se već pojavila četvrta generacija ljudi, u krugu onih «međusobno povezanih zajedničkom misijom», – tj. oni u kojih je živo genetsko sjećanje i milenijsko proročanstvo posljednje Bijele dame, «Velike Bijele Svećenice Sjevera».

Ustvari, riječ je o primordijalnom zôru koji se, dakako, odrazio i u trodijelnoj strukturi Evolina «razmišljanja». Taj tip svjesnosti, ljudske i praiskonske, nažalost, za mnoge će ostati nedostižan – jer ona društveno i pojedinačno, osobno i nadosobno, svakodnevno i duhovno vidi kao jedno te istu veliku dinamičnu cjelinu, Mahâjânu. Zato Evola i Milarepa, zajedno s drugim duhovnim autoritetima, tu poziva na zaokretanje k nepromijenjivoj, skrivenoj metafizičkoj «osi orijentacije», axis mundi, tj. «Središtu svijeta» (Planina zdravlja, Stablo svijeta). Metafora koja će čitatelju postati tim smislenija, koliko ispravnija bude recepcija tu otvorene kraljevske inicijacije, – pristupa višedimenzionalnome biću, Kralju svijeta – očitovanju autentične i nadosobne kozmičke volje.

Kao nakladniku u području «perenijalne filozofije» i podzastupljenih autora tradicionalističke škole, često nam je bio sugeriran jedan «praktičniji pristup» u izboru djela. Nadamo se da će ovo djelo posluži jasnijem shvaćanju Tradicije i njena sakralnog središta u Trećem Rimu, – i tu kod nas u imperijalnome habitusu Svete zemlje. Šahovska partija modernog i tradicionalnog stila života danas je izraženija nego li je to bila u prošlome stoljeću, dok je Evola s krampom u ruci i s derezama na nogama osvajao zaleđene vrhove, – koji i danas omogućuju pogled na različite krajeve Imperiuma i mjesta odakle su potekli baštinici kraljevstva nebeskog, sinovi i kćeri nordijskog Apolona, besmrtni brahmani i kraljevi, u najboljem značenju tog pojma, oni probuđeni i ponovno rođeni, – svi oni koji svoje podrijetlo ne izvode od zvijeri nego od bogova Sjevera.


Šimun Uremović, Listopad 2015.g.

 

Benoist: ‘Identiteti se ne smiju reducirati na tržište’

 

benoist

U prepunoj dvorani Matice Hrvatske održano je u ponedjeljak 14. travnja. predavanje Alain de Benoista poznatog francuskog intelektualca, književnika i filozofa, voditelja francuskog think tanka "Grupa za studije i istraživanje europske kulture" (Groupement de recherche et d'études sur la culture européenne). Predavanje je organizirano na inicijativu odjela za politologiju Matice Hrvatske a uz glavnoga gosta su sudjelovali Jure Vujić pročelnik odjela za politologija i Tomislav Sunić kao prevoditelj. Alain de Benoist kao veliki prijatelj Hrvatske, sudjelovao je u serijalu "Komunistički zločini u Hrvatskoj" koji je nedavno pušten na Hrvatskoj televiziji, i u kojem govori o usporedbi komunizma i nacizma kao dvije glavne ideološke matrice modernih totalitarizma. Alain de Benoist je autor je mnogobrojnih knjiga i glavni je urednik časopisa: Nouvelle Ecole, Elements, (od 1968.) i Krisis (od 1988.). Njegovi članci pojavljuju se u mnogim listovima kao što je Mankind Quarterly, Le Figaro i Le monde. Njegova djelo" Sa desnog gledišta" (Vu de droite) je dobio Veliku nagradu Eseja Francuske Akademije.

Jure Vujić je istaknuo kako je Alain de Benoist često negativno etiketiran kao vođa europske "Nove desnice", istaknuvši kako je zapravo "Nova desnica" medijski i pežorativni konstrukt. De Benoistova Grupa za studije i istraživanje europske kulture je metapolitički intelektualni pokret koji nastoji oživotvoriti idejne matrice europske tradicije usprotivljujući se svakom obliku kulturnog centralizma i globalizma. Vujić je naglasio kako se ta višeslojna idejna struja nikada nije poistovjećivala s tradicionalnom, kontrarevolucionarnom desnicom, niti s fašističkom, jakobinskom ili rasističkom desnicom, niti s liberalnom konzervativnom desnicom. Nova desnica nesumnjivo je izvukla određene pouke iz kritike filozofije prosvjetiteljstva, a ta kritika uvijek je bila bliža "desnici" nego "ljevici". No, kada je riječ o društvenoj kritici, Nova desnica uglavnom se poziva na ljevičarske autore, bilo da je riječ o krilu francuskih socijalista (Proudhon, Sorel, Pierre Leroux, Benoit Malon i drugi) ili o nešto modernijim "ljevičarskim" misliocima i piscima kao što su Ivan Illich, Andre Gorz, Herbert Marcuse, Cornelius Castoriadis, Noam Chomsky, Antonio Gramsci, Benjamin Barber, Michael Walzer ili Naomi Klein.

Alain de Benoist je predstavio u svom izlaganju, razmišljanja o budućnosti identiteta što je i glavna tematika njegove zadnje knjige "Mi i Drugi" ( Nous et les Autres). Istaknuo je kako je problematika identiteta eminentno moderno pitanje moderne i postmodernog društva u kojem nestaju jasni i čvrsti reperi. De Benoist je ukazao na važnost spoznaje složene i višeslojne geneze i genealogije identiteta u objektivnom, subjektivnom filozofskog smislu naglasivši nužnost poštivanje svih kolektivnih nacionalnih, vjerskih i etničkih identiteta. Istaknuo je kako je glavna prijetnja svim kolektivnim identitetima neoliberalna tržišna sekularizirana globalizaciju kao "stroj za uništavanje naroda". Naime, de Benoist je mišljenja da je glavna ugroza za opstanak i razvoj kulturnih identiteta u pluralnosti, financijska trans-nacionalna tržišna dinamika koja iskorjenjuje narodne zajednice i pojedince iz svojih tradicionalnih i komunitarnih korijena i promiče pod krinkom globalizacije procesa uniformizacije što kao protureakcija izaziva rasplamsavanje agresivnih političkih i etno-vjerskih "reaktivnih identiteta". (Izvor: Milan Glavinić, dnevno.hr) 

 

 

Firentinske novele

Merezkovski Firentinske

 

DMITRIJ SERGEJEVIČ MEREŽKOVSKI
„bogotražitelj“ slobodnoga duha
(14. kolovoza 1865. /2. kolovoza po julijanskom kalendaru/ Petrograd –
9. prosinca 1941./26. studenog po julijanskom kalendaru/Pariz, Francuska.)

 

Merežkovski – „totalni antiknjiževni fenomen‘‘ prema riječima
sovjetskog autoriteta za teoriju umjetnosti Viktora Šklovskoga, „najveći
leš u ruskoj literaturi‘‘ kako ga naziva sociolog kulture Ivanov-
Razumnik, „knjiški moljac, posve stran bilo čemu ljudskom‘‘, misli o
njemu stihotvorac i prevoditelj Kornej Čukovski. „Njegova književna
djelatnost‘‘ – presuđuje, pak, najvažniji sovjetski književni arbitar
Maksim Gorki – „nalik je pisaćem stroju: svako je slovo jasno i čitljivo,
no nedostaje mu duše i zamorno je.‘‘ Svim tim i sličnim uvaženim
mišljenjima o zanemarivosti Merežkovskijeva književna djela ipak je
prednjačio Trocki koji je još 1911. g. za svoga kolegu, tada bliskog pojedinim
vođama ekstremne ljevice, dobro primijetio potpuni nedostatak
kolektivističke svijesti i real-socijalizma te prenaglašen individualizam
usredotočen na pitanje vjere: „Merežkovski je sebi sagradio svoj unutrašnji
hram, za vlastitu upotrebu, i njegove jedine teme su „ja i kultura‘‘,
„ja i vječnost.“ Tako je najzad i Sovjetska književna enciklopedija
iz 1934. zaokružila kratko i jasno konačnu ocjenu jednog antitalenta:
„Merežkovski je zorni primjer ideološkog srozavanja i kulturnog odrođenja
bijele emigracije.“

 

Iako nikad službeno zabranjen, Merežkovski je u Sovjetskom Savezu
kao pisac bio „agresivno zaboravljen‘‘, i tek devedesetih godina XX. stoljeća
započelo je ponovno izdavanje i ozbiljnija kritička analiza njegovih
djela.

 

Poljuljan u svojim dotad monarhističkim uvjerenjima
o caru kao instituciji postavljenoj od Boga, a nakon katastrofalnog

poraza carske vojske u ratu s Japanom 1905. g., Merežkovski je u knjizi
„Dolazak Hama‘‘ gotovo vizionarski opisao urušavanje te institucije
poradi „bezbožnosti‘‘ vladajuće dinastije te prijetnju „revolucije odozdo‘‘
ako pod hitno ne dođe do duhovne obnove ruske intelektualne elite. 

Izvrstan poznavalac klasične literature, Merežkovski je i u ovdje objavljenoj
noveli „Sveti Satir‘‘ ukazao na neodrživo okljaštrenje kršćanstva,
na njegove pogubne posljedice, te podsjetio na danas zaboravljenog
Vergilija i njegova pogansko-kršćanska proročanstva. U poduljoj noveli
„Michelangelo‘‘, pak, koja je trebala poslužiti kao predložak većem
djelu, pisac s najvećom rafi niranošću opisuje, ne tek umjetnički nego i
najdublji vjernički poriv slikara da kršćansku teologiju svoda Sikstinske
kapele izrazi krajnom tjelesnošću naslikanog, a iz ukupne slike izdvaja i
drevne poganske proročice-sibile, delfi jsku, kumejsku, eritrejsku i perzijsku,
prosječnom kršćaninu danas posve neobjašnjive.

 

Završit ću, najzad, riječima Ivana Bunjina koji je rekao kako ponekad
zavidi „praocu Noi‘‘ jer je doživio samo jedan potop, dok je generacija
ruskih pisaca među koje pripada i Merežkovski, doživjela nekoliko
„potopa‘‘ u vidu dva svjetska rata, jednog rusko-japanskog, te dvije
revolucije, od kojih je druga, boljševička, bila doista kataklizmička.
Ipak, unatoč tomu ili baš zato, ta kataklizma izbacila je na površinu
mnoga umjetnička djela neprolazne vrijednosti, među kojima opus
Dmitrija Sergejeviča Merežkovskog nipošto nije najneznatniji.

 

Susret u Parizu 1924.g. EUROAZIJSTVO F. A. OSSENDOWSKOGA

 

 

Dolazak u Pariz gosp. Ferdynanda Ossendowskog, koji je sebi
priskrbio naslov Robinson Crusoea XX. stoljeća, nije mogao proći
nezapaženo. Književna kritika je Zvijeri, ljude i bogove, njegovu prvu
knjigu prevedenu na francuski jezik, jednoglasno prihvatila kao
izvanredno i najuzbudljivije putopisno štivo koje su dosad pročitali.
Imali smo sreću razgovarati s Ossendowskim, čovjekom koji je vidio
živog Budu, i imali smo prigodu predstaviti ga trojici Francuza koji
su mogli s njegovim iskustvima najprikladnije procijeniti i usporediti
svoje doktrine i znanosti, te u svjetlu zapadnjačkih pojmova najbolje
prosuditi o potankostima njegova dramatičnog putovanja kroz
Aziju. Odabrao sam povjesničara orijentalistike Rénea Grousseta,
kojega smo predstavili našim čitateljima prije nekoliko tjedana, te
katoličkog fi lozofa Jacquesa Maritaina koji je zaslužan za preporod
tomizma u Francuskoj. Usto, s nama je bio stručnjak za hinduizam
Réne Guénon koji je u iznimno zanimljivom radu Uvod u hinduističke
doktrine omogućio brojna dragocjena zapažanja. Isti je autor,
također, u privlačnom i cjelovitom sažetku o Istoku i Zapadu, koji
upravo priprema za objavljivanje, dao odgovore na neka od gorućih
pitanja koja zabrinjavaju europsku savjest.

Maritain: Zar između azijskoga svijeta i Sovjeta postoji savezništvo?
Ossendowski: Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je vratiti
se u prošlost. Posljednji potomak Džingis-kana, Amoursang-kan,
koji je bio kineski car, u Rusiju se sklonio kada je poslije Yuan dinastije
na prijestolje došla Ming dinastija. Kao zalog zahvalnosti on je
prenio sva svoja prava vrhovnoga kana na caricu Katarinu II. To je,
kako znate, bilo u XVIII. stoljeću. Također, ona je dobila od njega
sveti kamen proročanstva izrađen iz crnoga ahata i obrastao lišajevima.
Dokle je god taj kamen bio u Urgi, bolesti i nesreće zaobilazile
su Mongole i njihove životinje. Nu, otkako je kamen napustio Aziju,
mongolski je narod polako počeo odumrati.

Lefèvre: Jesu li carevi koristili titulu vrhovnoga kana i nije li sveti
kamen proročanstva predao tada svu moć Rusiji?

Ossendowski: Katarina II. nije koristila tu titulu, ali je Aleksandar I.,
svjestan svoje dužnosti cara, diplomatski pomogao Mongole u njihovom
ustanku protiv Kine. Od tada i Mongoli i Kinezi naslovu
„cara“ pridodaju i titulu „Bijelog kana“ (Tzagan kan). Također, kada
je Semionov, general Kolčakove vojske, postao potkraljem Dalekog
istoka, od Bude u Urgi zahtijevao je naslov velikoga kana Mongolije,
a ovaj je to blagoslovio. Tako da ni brzo priznavanje baruna Ungerna
nije bilo nimalo čudno.

Lefèvre: Je li Semionov još uvijek veliki kan Mongolije?
Ossendowski: Da, ali on je izgubio izvršnu vlast u Mongoliji. Sada
živi u Nagasakiju u Japanu. Otkako se odvojio od baruna Ungerna,
vodio je bitke protiv boljševika u pokrajini Usuri na obali Pacifika.
Izvršna je vlast tada prešla u ruke baruna Ungerna, čiji je prvi potez
bio ishoditi od živog Bude proglas svim azijskim narodima u kojem
je od Bogda došla naredba za borbu protiv boljševika, »zlih vragova
koji su krvnici duše i morala cijeloga čovječanstva«. Usto, Semionova
je kontaktirao Dalaj-lama, koji je živom Budi 1921.g. poslao poruku
u kojoj od njega zahtijeva pokretanje bitke za obranu čovječanstva.
Tako je, dakle, živi Buda otpočeo rat i baruna Ungerna proglasio
je svojim generalom. Ungerna su od tada nazivali bogom rata,
a u njegovoj sam vojsci vidio predstavnike svih azijskih plemena.
Najprije su ratovali protiv Kine, a kada su izborili slobodu i autonomiju
Mongolije, zahtijevali su od Kineza da preuzmu vodstvo panazijskog
pokreta protiv boljševika te protiv bijele rase. Nu, Kina je bila
u takvom stanju anarhije da se nije bila kadra prihvatiti toga zadatka.
Bila je rascjepkana u mala kraljevstva kojima su upravljali generali
pustolovi. Kada su Kinezi odbili mongolski zahtijev, ovi su sa saveznicima
poduzeli bitke u kojima su jedva pobijedili. Ungerna su,
međutim, izdali njegovi časnici i u Transbajkalu ga izručili četama
boljševika koji su ga potom smaknuli. Od tada Sovjeti tvrde da im
pripadaju carska prava u cijeloj Aziji. Tijekom sljedećih 5 godina u
Petrogradu je bilo održano 11 panazijskih kongresa, a u Moskvi je
osnovano Sveučilište za propagandu na kojem se nalazi 200 000 studenata,
među kojima oko 40 000 azijskog porijekla (najbrojniji su
Indijci iz britanskog dijela Indije, zatim Kinezi, Perzijanci i Turci).
Boljševička je propaganda, povrh toga, i vrlo vješta. Komunizam za
njih nije ruska izvozna doktrina, budući da ga na Istoku ne prihvaćaju.
Oni prikazuju Rusiju kao avangardu, predvodnicu žute rase
spremnu da zbriše bijelu rasu. Nu, živi Buda i njegova supruga, osobito
njegova supruga, stvarali su prepreke toj propagandi. Boljševici
nisu oklijevali i prije otprilike dvije godine otrovali su Budinu
suprugu. Budući da se nije mogao otvoreno suprotstaviti boljševicima,
živi Buda se ograničio na održavanje kontakata sa svima kako
bi, u pravome trenutku, uspostavio Veliko srednjoazijsko kraljevstvo.
Kineska je monarhistička stranka u bliskom odnosu sa živim Budom
te će oni, bude li živi Buda pobjedio, privoljeti Kineze da se pridruže
antiboljševičkom i antibijelom pokretu.

Lefèvre: Znači li to da ne vjerujete da su Sovjeti sposobni organizirati
panazijski pokret?
Ossendowski: Mislim da ne, budući da se boljševizam ne temelji
isključivo na azijskom elementu.

Maritain: Postoji li kakva sveza između Gandhija i živog Bude u
Urgi?
Ossendowski: Među njima je postojala sveza. Međutim, koliko
god ih zbližava zajednička bitka protiv bijele rase, njihove metode
su različite. Ghandi je pacifi st, a živi Buda je ratnik. Ghandijevom se
pokretu ne može pripisati militantna metoda.

Lefèvre: Je li vam poznat Rabindranat Tagore i njegova kritika
ekstremne bitke protiv zapadne civilizacije? U tri vrlo značajne
poruke iz rada koji je na francuski jezik nedavno preveo Cecile
Geroge-Bazile pod naslovom Nacionalizam, Tagore je tamo otvoreno
izjavio: »Zapadu je potreban Istok. Jedni smo s drugima komplementarni
i zbog razlika u našem poimanju istine, pa iako je točno
da je duh Zapada provalio u naše države poput oluje, ipak je tu i
tamo donio pokoje zdravo zrno besmrtnog sjemena. Kada mi u
Indiji uzmognemo prihvatiti što je na Zapadu od trajne vrijednosti,
tek tada ćemo omogućiti stvarno zbližavanje ta dva velika svijeta.«
Tagoreov je intelekt stasao u dvije različite kulture svijeta, a on
sam je priznao: »Vjerujem u istinsko bratstvo između Istoka i Zapada.
Sve ono uzvišeno u čovječanstvu doživljavam kao svoje. Nijedno se
ljudsko biće ne može spasiti isključivošću u odnosu spram drugih
ljudskih bića«. Iako je bio oduševljen Ghandijem, ipak je zazirao od
njegovih sljedbenika.

Ossendowski: Tagorea sam upoznao u Londonu. On je Azijac
crnih očiju koje vam ništa ne govore. Dok sam mu zagledao u oči
uvijek sam imao dojam tamnog zaslona koji je potrebno podići.

Guénon: Tagore je pozapadnjačeni Azijac.

Ossendowski: Nemojte se na to odviše oslanjati.

Maritain: Jeste li se u Mongoliji susreli s ikakvim tragovima katoličke
evangelizacije?
Ossendowski: Nisam. Susreo sam tek nekolicinu franjevaca, ali su
oni bili bez većeg značaja.

Guénon: Pa ipak, smatram da bi katolički misionari jedini mogli
doprijeti do toga da ih budističke duše čuju. Nažalost, mislim da jako
griješe jer se oni tamo obraćaju samo parijama, sirotinji i neobrazovanoj
kasti, te ih se zato prezire. Oni time sami sebi ograničavaju
polje utjecaja jer zanemaruju sve što čini bogatstvo intelektualnog
života istočnoga svijeta.

Grousset: Intelektualni život, intelektualni život! Ali u mongolskom
budizmu nema fi lozofske aktivnosti.

Guénon: Ali o tome vi ne možete olako suditi. Zar ne znate da je u
šutnji sadržana mudrost? A Budina je vrlina u cjelini unutarnja.

Lefèvre: Gospodine Ossendowski, molim vas kažite nam nešto o
živom Budi kojeg ste upoznali?

Ossendowski: Upoznao sam živog Budu iz Urge, a preostalu dvojicu
nisam.

Lefèvre: Zar postoji trojstvo živih Buda?
Ossendowski: Upravo tako, i svakom od njih pripisano je
posebno obilježje. Dalaj-lami, koji se nalazi u Lhassi na Tibetu, pripisuje
se Budina inkarnacija, ili točnije realizacija Budine svetosti.
Lami iz Tashi Lumpa, koji živi 200 kilometara od Lhasse, pripisuje
se realizacija Bude znanosti i mudrosti. Trećem, kojeg sam posjetio
u Mongoliji u njegovoj palači u Urgi, pripisuje se materijalni aspekt
Bude i njegova ratnička snaga.

Lefèvre: O, to me je veoma zainteresiralo, pa ću od sada još bolje
načuliti uši. Zanima me još o blaženom kontemplatoru svetosti
živoga Bude. Je li on doista više od čovjeka? Koji ste dojam imali
tijekom prvog susreta? Nezaboravno, zar ne?
Ossendowski: Da, nezaboravno. On je, nažalost, stari pijanac.

Lefèvre: Osupnut sam.

Guénon i Ossendowski u isti glas: Ali to nije važno.

Ossendowski: Ruski su ga trgovci naveli na piće, kako bi ga čim
lakše iskoristili. On je izgubio vid. Osobnost živog Bude predstavlja
istu dualnost koja se susreće u svih lamaista. Kad je oslijepio, svi
su lame pali u najdublji očaj. Neki od njih bili su sigurni da ga je
potrebno otrovati i postaviti na njegovo mjesto drugog utjelovljenog
Budu. Ali drugi su vrhovnog svećenika u Urgi i dalje veoma cijenili
zbog njegovih zasluga u očima Mongola i vjernika Žute doktrine.
Naposljetku, odlučili su izgraditi veliki hram s divovskim kipom
Bude i na taj način umilostiviti bogove. To, međutim, nije pomoglo
da se Budin vid povrati. Ali je omogućilo da se lamama, koji su zagovarali
prekomjerni radikalizam u ispravnom riješavanju problema
njegove sljepoće, ubrza odlazak na drugi svijet.

Lefèvre: Ova nas izjava veoma iznenađuje, g. Ossendowski. Ne
shvaćamo i teško si možemo objasniti tu stranu morala živog Bude.
Guénon (prekida ih): Vi sudite o tim stvarima prema vašim zapadnjačkim
mjerilima. Ono što vi nazivate vrlinom, za hinduističku je
mudrost nešto posve izvanjsko i akcidentalno.

Maritain: Zbog toga živi Buda nije oklijevao zatražiti pomoć svoje
braće lama koji se razumiju u otrove.

Ossendowski: Oni su doktori u političkom liječništvu. No, da se
vratimo na temu osobe živog Bude, koji nije svakodnevno pijan i
koji je na mene ostavio dojam superiornog čovjeka unatoč toj mani.
U pojedinim sam trenutcima mogao osjetiti da njime prolazi jedno
duboko nadahnuće. Bio je starac od 64 godine, sin jednog od Dalajlaminih
štitonoša. I on sam ima sina koji je pokušao zaobići japanske
spletke.

Maritain: Koji je vaš stav u pogledu Kralja svijeta, vođe čovječanstva
koje živi u unutrašnjosti Zemlje i posjeduje vrhunaravne moći i
znanja. U vašoj knjizi on zauzima središnje mjesto, kao onaj koji daje
Mongolima najveću nadu?
Ossendowski: Pretpostavljam da ta legenda ima političko porijeklo.
Budući da u Aziji nema naroda dovoljno snažnog da bi privremeno
održao imperijalizam Žute doktrine, ta je funkcija pripala vođi
podzemnog čovječanstva. Time su Azijci dobili potrebitu uporišnu
točku... za vrijeme dok čekaju dolazak novog Džingis-kana.

Guénon: Ideja Kralja svijeta potječe još iz davne antičke prošlosti
Azije. Ona je oduvijek zauzimala veoma važno mjesto u tradiciji hinduista
i šivaista, koji su u samom temelju tibetanskog budizma.

Maritain: Za nas to ima drugačije značenje, jer je „Knez ovoga
svijeta osuđen”, prema navodu iz Evanđelja.

Lefèvre: Od svih fantastičnih iskustava, g. Ossendowski, i doživljaja
o kojima govorite u vašoj knjizi, postoji li još nešto nerazjašnjivo?
Ossendowski: Moram priznati, da sam u tih par mjeseci provedenih
u bolnoj samoći i neprestanoj napetosti živaca bio svakog trena u
konstantnoj bitci za svoj život. Usto, bio sam prijemčiv za svakovrsne
sugestije i auto-sugestije.

Maritain: S obzirom na neke druge stvari o kojima ste također
imali vizije, o vašoj obitelji koja je negdje daleko... Ta se vizija pokazala
istinitom, a pretkazanja ne pripadaju u domenu sugestije.

Ossendowski: Ja sam putnik i promatrač. Uskoro se spremam na
put u Afriku. Idem posjetiti Maroko (jedno pismo preporuke mi je
napisao maršal Lyautey), Alžir, Tunis i Egipat. Sljedeće godine putujem
u Središnju Afriku. Imam osjećaj da ću imati štošta od tamo izvijestiti.
S ljudima i sa zemljom koju posjećujem uspostavljam blizak
odnos. Prema samoj zemlji osjećam neku vrst romantike.

Maritain: Jeste li možda sa sobom ponijeli neke zapise o učenju
lama?
Ossendowski: Lame su veoma inteligentni i kultivirani, a drže
lakovjerni narod u neznanju. Na svakom zavoju se zlodusima prinose
žrtve. (S melankoličnim osmijehom:) I ja sam prinijeo mnoge
žrtve. Narod živi u nekoj vrsti okrutnog panteizma. Posvuda sam
vidio ljude sputane strahom.

Maritain: A ti isti lamaistički učitelji žele u Europu dovesti kraljevstvo
duha... Ono što mi upada u oči jest, da umjesto razlučivanja
različitih kategorija poretka, što se može smatrati jednim od najdragocjenijih
postignuća Zapada i preduvjetom ljudske slobode, tamo se
može uočiti sveopća zbrka između duhovnog i svjetovnog, između
mistike i politike, između unutarnje hijerarhije svetosti i hijerarhije
duhovnog poglavarstva.

Guénon: Ali tamo je prisutna i duboka mudrost o kojoj Zapad
ništa ne zna i koje ne može ni biti svjestan.

Maritain: Ja to ni najmanje ne poričem. Ali u kojim to sve oblicima
i mješavinama dolazi k nama? I koji duh stoji u pozadini toga?
Zadatak je katoličkih teologa da o tome prosude. Kada će oni već
jednom odlučiti proučiti ta pitanja u svjetlu vlastitih principa? To
je hitno potrebno. No, g. Ossendowski, još mi je nešto u vašoj knjizi
osobito iznenađujuće: ne čini li se, prema onome što ste odande
donijeli, da je mudrost ponajprije prešla na stranu upravljanja svjetovnim
stvarima?

Ossendowski: To je nedvojbeno točno, s obzirom na ono što sam
vidio u Urgi. Međutim, ne smijete zaboraviti da su nad živim Budom
i Panchen-lama i Dalaj-lama koji su se odvojili od svjetovnih pitanja
da bi se potpuno posvetili čistoj kontemplaciji.

Maritain: U tome Žuta doktrina ostaje vjerna jednoj od najdubljih
istina duhovnog poretka. I doista, oni našoj civilizaciji s pravom
predbacuju materijalizam i rasap u izvanjskom djelovanju. Ako je
Europa na mukama, onda je to zato što nije uspjela u svojoj misiji.
Ali to ne znači da u stvarima duha ona mora od njih primiti inicijaciju.
Posve bi dostatno bilo da se vrati natrag svojoj autentičnoj tradiciji
koja, s još boljom premisom nego orijentalne, afirmira prevlast
mudrosti i kontemplacije.

Ossendowski: Azijati smatraju neizbježnim sveti rat između Europe i Azije.

Grousset: Ali se Japan, koji žudi za materijalnim napretkom, strastveno
okrenuo zapadnoj civilizaciji. Hoće li ih i on slijediti na tom
putu?

Ossendowski: Japance smatraju otpadnicima od današnje Azije.

Maritain: Nije samo sila ta koja se mora suprotstaviti sili, nego je
i duh taj koji se sučeljava s duhom.

Guénon: Zašto uopće govoriti o suprotstavljanju? Bilo bi nužno
naglasiti i potrebu za sporazumom i savezništvom.

Maritain: Svako savezništvo je moguće samo u istini.

Guénon: I ja se slažem. Ali Istok nam donosi istinu koja se može
složiti s istinama najviših zapadnih tradicija: aristotelovskom i katoličkom
tradicijom.

Maritain: Aristotelova metafi zika neće se nikad slagati s mišlju
koju, kako god vi to pametno branili, moramo nazvati panteističkom
i koja u želji da dopre onkraj bića može samo zatrti razum.

Guénon: Riječ panteizam je zapadna riječ, koju ne bi trebalo primijenjivati
na hinduistička vjerovanja. Ono što mi nazivamo panteizmom
nije isto u njih, kao ni ono što mi nazivamo idealizmom.

Maritain: Što se tiče katoličke vjere, za nju bi takvo savezništvo
bilo nedopustiva subordinacija i poništavanje razlike između prirodnog
i natprirodnog poretka, između prirode i milosti. Za nju je teologija
vrhovna znanost podržana objavom vjerskih načela.

Guénon: To nije točno, ona je samo jedna odrednica metafi zike.
Govorim o istinskoj i autentičnoj metafi zičkoj mudrosti. A ona se
proteže, dakako, mnogo dalje.

Maritain: Ne postoji znanost koja bi nadilazila objavljenu vjeru.
A osim toga, poznaje li hinduistička mudrost cjelovit put, znači,
ne samo moralni poredak, ono što mi zovemo zaslugama, grijehom,
i sl., nego i poredak milosti?

Ossendowski: Mongolski je narod čestit, miroljubiv i veoma vrijedan.
Vrlo su gostoljubivi. Ali, oni u istočnoj religiji ne poznaju
milosrđa u smislu ljubavi Božje.

Guénon: Sentimentima i pripada sekundarno mjesto.

Maritain: Ali molim vas! Pa to je potpuno duhovna i potpuno
nadnaravna krepost: »Bog je ljubav!« Jedino se tako čovjek i može
približiti savršenstvu. Jedino tako, i uz pomoć dara mudrosti koji je
od toga neodvojiv, dolazi i do prave kontemplacije. To je jedini način
na koji Sveti duh može vladati među ljudima. Ujedno, to je glavna
točka na kojoj nije moguće podudaranje apsolutnog intelektualizma
i hinduističkog ezoterizma.

Lefèvre: Je li dakle, prema vašem mišljenju gospodine Maritain,
nužno odbaciti cjelokupnu istočnjačku misao?
Maritain: Ne, nipošto. Iz nje se mogu prikupiti mnoge dragocjene
i uzvišene istine, čuvajući se svake nepravde i grubog gledišta,
te izbjegavajući (u tome se slažem s gospodinom Guénonom) da se
na nju primjene manjkave metode kakve racionalni kriticizam primjenjuje
na zapadno kršćanstvo. Usto, da bude sačuvan uvjet prosudbe
istim umom koji je vjeran svetim istinama u našem nasljeđu!
Možemo se pitati nije li grčko-rimskoj kulturi, koja predstavlja spas
našeg razuma, suđeno da uskoro izgubi svoj povlašteni položaj, te
da prestane biti jedina koja oblikuje intelekt u kulturi koja se globalizira...

Lefèvre: Ali ne može nitko spriječiti da se Tagoreove knjige, primjerice,
prevode na sve svjetske jezike i da istočnjački način života
postane blizak kultiviranim čitateljima u cijelom svijetu.

René Grousset: Anglosaksonaci su već odavno shvatili da je takvo
suprožimanje neizbježno i da se tomu beskorisno suprotstavljati.

Maritain: Protiv duhovnih učenja i ne postoje učinkovite barijere.
„Širenje kulture“ je postavilo pred sve intelektualce izazov.
Sve je više razloga da se pažljivo prouče bliskosti s Istokom, a da se ne
napusti latinsko, grčko i katoličko nasljeđe.

Ossendowski: Ponavljam da sam ja samo nepristrani promatrač.
I ne skrivam svoje zabrinutosti dok mislim što će se dogoditi ako
cijeli narodi, rase, religije i različita plemena počnu seliti na Zapad.
Hoće li to biti posljednji pohod Mongola?

 

Izvor: Bruno Hapel, René Guénon et le Roi du Monde,
Guy Trédaniel éditeur, 2001. g., str. 30-40.

 

Velika Hrvatska

A Majorov Velika Horvatija

 

 

Procesi etnogeneze Slavena prikarpatske regije provodili su se u uvjetima međusobnog djelovanja različitih kultura uz znatan utjecaj tračkih, keltskih, gremanskih i iranskih komponenata. Važnim obilježjem etnogeneze i rane povijesti Slavena istočnog Prikarpatja bili su stalni kontakti sa stanovništvom iranskoga govornoga područja, prije svega sarmatskim u uvjetima višestoljetnog suživota.

Jednim od rezultata slavensko-iranskog etnokulturnog jedinstva smatra se pojava starog plemenskog saveza Hrvata, čiji je naziv, po svemu sudeći, iranskoga podrijetla. Slavensko stanovništvo gornjeg Podnjestrovlja, koje je ušlo u plemensku grupaciju Hrvata, aktivno je sudjelovalo u procesima velike seobe Slavena, osvojivši niz novih područja srednjoj Europi i na Balkanu.  

(...)

Spominjanje atributa 'velika' i 'bijela' u nazivima uza Hrvatsku moguće je tek iz točke gledišta dalmatinskih Hrvata, najbližih susjeda Bizanta. Za njih je Bijela (=zapadna) koja se rasprostirala u sjevernome Prikarpatju istodobno bila Velika (=stara) Hrvatska, otkuda je i krenula seoba sedam hrvatskih rodova, predaka dalmatinskih Hrvata, na Balkan, koja je opisana u traktatu 'O uprvljanju carstvom'.

(...)

Ako do međusobnih utjecaja Hrvata iranske jezične skupine nije došlo prije hunske najezde i ako su bili povezani s etničkim procesima potaknutima hunskom najezdom, tada je do formiranja staroslavenskog plemeskog saveza Hrvata moralo doći u razdoblju između hunskih i avarskih najezda, tj. otprilike oko druge polovine IV.st. do prve polovine VI.st.   

 (Iz zaključka prof. A. Majorova)

 

 

Alkemija - 'fiction' razdvojen od 'faction'

 

 

Marina Kralik Uremović je književni prevodilac i pisac, profesorica fonetike i sociolog, jedan od utemeljitelja izdavačke i književne zadruge ”Eneagram”. Svojim dosadašnjim radom, posebno izborom i prijevodima literature otvorila je u našem nakladništvu prostor za naslove koji su prije bili nedostupni. Tragajući za esencijalnim vrijednostima, obraćajući se ka idejama primordijalnosti i izvornosti u kulturi na istu gleda kao na nešto anti-tržišno i od ikakva tržišta daleko bitnije…

 

MG: Vaša književna i nakladnička zadruga Eneagram predstavlja neuobičajenu pojavu u hrvatskom izdavačkom podneblju. Pri tom ne mislim da se radi samo o zadruzi koja asocira na oblike davnog ilirskoga korporativizma, kakav je u nas stoljećima postojao, već i na teme koje u svojevrsnom manifestu ističete kao vama važne. Prije svega to je primordijalna tradicija, antimodernizam i povijesni revizionizam.

 

MK: Odlično ste primijetili da naziv zadruga asocira na tradiciju zajedništva i suradnje u stvaranju duhovnih i materijalnih dobara, pri čemu je pitanje vlasništva stavljeno u treći plan – ne tako što bi se ”dokinulo”, nego tako što je interno ovisno o uspješnosti tog zajedništva. Zadruga je antimoderna po tome što, barem na simboličkoj razini, označava organizam za razliku od ”mehanike” koja nužno vlada u firmama gdje zaposleni rade uglavnom bez stvarne osobne zainteresiranosti za sadržaj i predmet onoga čime se firma bavi. Nekim čudnim paradoksom, danas je u “Svetom Carstvu Slobodnoga Tržišta” gotovo svetogrdno reći da ljudi u životu trebaju raditi ono što vole, ili, malo ”tradicijski” rečeno, ono na što su ”pozvani”. Nasuprot tome, iz godine u godinu sve više smo izmaltretirani fantomskim izmišljanjima o tome što ”tržište traži”. No, kako vidimo, u igri velikih brojki, odnosno, masovne proizvodnje, masovne potrošnje, masovnog smeća i masovne nezaposlenosti, tržište ne traži ništa, a najmanje ljude. U tom smislu, ideja zadruge je podsjetnica na izvornu kvalitetu života, na ”mali vrt” koji kultivira skupina ljudi kojima je stalo da ono što uzgoje bude što ”jestivije” i što bolje.

 

Nas su, razumije se, malo čudno gledali još kod registracije 2005. godine: kad se kaže ‘zadruga’, automatski se pomisli na zemljoradnju, poljoprivredu, i slično. Zakonodavac je, naime, ne znajući što bi učinio s nečim, zapravo, ne-tržišnim, u svijetu tkz. ”tržišta”, gotovo posve izjednačio, fiskalno i knjigovodstveno, zadruge s trgovačkim društvima, tako da u ovome trenutku prava tradicijska ”zadruga” postoji manje-više tek nominalno, ugurana u mrežu propisa suprotnih njezinome izvornome ‘duhu’. No, dugoročno gledano, kada inflatorni balon multikorporacija jednoga dana pukne kao mjehur od sapunice, kada u iscrpljenosti ”krajnjeg potrošača” nestane kupaca za milijarde bespotrebno proizvedenih bezvrijednih predmeta, i kada se cijeli taj sustav virtualnih (ne) vrijednosti uruši- i to prije nego što mnogi misle – ostat će mala, žilava zadruga, ili nazovimo to kako god, ljudi koji rade nešto u što vjeruju, za što im je stalo, što misle da je bitno i žele to bez obzira na ”profit” podijeliti s drugima.

 

Eto, na toj antiposlovnoj, antitržišnoj, i, u jednom posebnom smislu, ”elitističkoj” koncepciji, zasniva se ”antipolitika” zadruge Eneagram, i, koliko dosad, uvijek se našlo dovoljno malo – s našeg gledišta, dovoljno mnogo – čitatelja koji su nas shvatili ozbiljno i omogućili nam da dalje trajemo.

 

MG: Što se tiče vječne potrage za transcedentnim ishodištima, načuo sam da pripremate prijevod i objavu jednog dijela René Guénona. Možete li nešto pobliže reći o tome?

 

MK: Djela René Guénona, jednog od najvažnijih mislilaca XX. st. , vrlo se teško probijaju do hrvatske publike. Njegova, možda najbrizantnija knjiga, ”Kriza modernoga svijeta", koja je izašla prije par godina u izdanju Fabula nova, pod uredništvom Petra Bujasa, nije naišla kod nas gotovo ni na kakvu ‘recepciju’, iako je riječ o nenadmašnoj, kirurškoj analizi temeljnih ideja na kojima počiva zapadna civilizacija – ideja napretka, takozvanog racionalizma, kvaziempirizma, zamračiteljskog prosvjetiteljstva, te iz toga svega proizašlog zastrašujućeg scijentizma, znanosti koja barata ”istinama” što se mijenjaju svakih pet minuta. Još gore je prošla druga Guénonova knjiga na hrvatskom, objavljena , koliko znam , zasad samo u elektronskom obliku na međumrežju, ”Kralj svijeta”, gdje je pitanje svjetske vladavine povezano s pitanjem duhovnog, sakralnog autoriteta. Sve su to, dakako, vrlo nedobrodošle teme, jer ljepše je misliti kako svijet, i mi u njemu, stalno nekud napredujemo, iako evidentno propadamo, i ugodno je misliti da je glavni autoritet zapravo novac, jer to zbilja ni na što ne obavezuje, dapače, oslobađa, i od obzira i od morala i od savjesti, a osobito od poštivanja ičega kao ”svetoga”. U tom smislu i mi očekujemo da će knjiga “Vladavina kvantitete i znaci vremena”, treća, dakle, Guénonova knjiga na hrvatskome jeziku, također doživjeti potpunu šutnju i ”tržišni” neuspjeh, što nas, međutim, nimalo ne smeta. U našoj maloj sredini punoj predumišljaja, takozvani katolici će Guénona a priori odbaciti kao ”masona i sotonistu”, dok će se takozvana ”lijeva” kulturna scena od njega unaprijed ograditi kao od nekog apokaliptičkog retrogradnog mračnjaka. Ni jedni ni drugi, dakako, neće naći za shodno da barem prvo pročitaju ono o čemu govore. Ipak, i od lošeg ima gore: tako je nama ta Guenonova knjiga bila odbijena ove godine na natječaju Europske unije za sufunanciranje prijevoda, s obrazloženjem da Guenon zastupa ”redukcionizam i arbitrarni voluntarizam”… Zamišljam si, kako su neki tamo ”eksperti”, skoknuli malo na wikipediju i uočili ta dva temina, ali nisu pročitali rečenicu do kraja pa nisu ni mogli shvatiti da je oštrica Guenonove kritike upravo usmjerena protiv te dvije pojave… Kako bilo, određenu logističku pomoć možemo očekivati samo od malog, ali agilnog Francuskog instituta u Zagrebu, koji jako dobro znaju koje su njihove istinske nacionalne intelektualne veličine.

 

MG: Također, vaše nedavno medijalno približavanje hrvatskim čitateljima ruskog politologa i mislioca Aleksandra Dugina kojem je jedno od značajnih plodova i promišljanje Euro-Azije, nije ostalo nezapaženo. U čemu je po vama Duginova aktualnost?

 

MK: Konstatirala bih prvo, da smo u Hrvatskoj zadnjih desetak godina izloženi snažnoj angloamerikanizaciji, počevši od užasno dosadne ”industrije zabave”, preko srozavanja obrazovanja i znanosti kroz komercijalizaciju, odnosno, kroz takozvano ”tržište” kojim se upravlja itekako željeznom rukom monetarnh poluga, sve do nakaznog pravnog sustava koji je, u cjelini gledano, uvreda zdravom razumu. Ta agresivna agenda potpuno odudara od tradicionalnih vrijednosti hrvatskoga društva, pri čemu mislim na naš posve neprofitabilni mentalitet, sklonost filozofiranju, sanjarenju, umjetnosti i dokolici, imaginaciju koja se očituje u rijetko bogatim invencijama i pronalazaštvu, relativnu neotuđenost ljudi u usporedbi sa Zapadom, te iznimnu hrvatsku privrženost obiteljskim vrednotama. Upravo nemogućnost da se kulturološki, duhovni obrasci jedne civilizacije silom impostiraju na narode čiji je povijesno razvitak oblikovao drugačije prioritete društvenoga života, jedna je od polazišnih tema u djelima prof. Aleksandara Dugina, predstojnika Instituta za konzervativna istraživanja Moskovskog državnog univerziteta. Duginovi radovi s područja socijalne antropologije, političkih teorija i osobito geopolitike danas čine maticu jednog, gotovo bih rekla, svjetskog pokreta koji, doduše na vrlo akademskoj razini, ustaje protiv angloameričkog globalnog hegemonizma i doktrina liberalizma na kojima se njihova današnja ekspanzija zasniva.

 

Na jednom sastanku koji je proljetos bio održan u Zagrebu, s delegacijom Ruskog udruženja nakladnika i izdavača, održanom u Gradskoj knjižnici na inicijativu Rusko-hrvatskog društva prijateljstva, govorilo se i o folkloru i o pejzažu, ali se nije ni spomenula, danas intelektualno apsolutno najsnažnija, izdavačka i prevoditeljska djelatnost Euroazijskog pokreta okupljena oko Dugina. Blokada protoka informacija između Hrvatske i Rusije danas je toliko snažna, da je čak i jedno djelo kapitalno za hrvatsku povijest i etnogenezu, djelo profesora A. Majorova ”Velika Hrvatska” objavljeno u izdanju Sankt-Petersburškoga univerziteta 2006. godine, u Hrvatsku morala doći preko Kanade, zauzetošću jednoga našeg iseljenika, i sada se takorekuć poskrivečki prodaje po Zagrebu!

 

Kako bilo, nitko a osobito ne današnja somnambulna politika ”zapadnih integracija”, ne može dokinuti povijest intenzivnih relacija Hrvatske i Rusije, među kojima je, usudila bih se reći, najdublji trag na hrvatskome biću ostavila ruska literatura. Današnji političko-zemljopisni redukcionizam, koji bi poput neupotrebljivih Rider’s Digestovih ”satelitskih atlasa” htio poznati svijet svesti na tri grada, dvije rijeke i jednu planinu, u svojoj pogrešnoj antropologiji zaboravio je da postoje povijesna i metapovijesna sjećanja, jezik, toponimi, običaji, ”duša naroda”, koje se može ”mapirati” samo u karikaturalnom obliku, kao smiješnom izobličenju stvarnosti.

 

Dakle, vrijeme novih ruskih autora, novih misli i nove literature u Hrvatsku tek dolazi, poput svježeg povjetarca u već usmrđenu močvaru učmale, psihotropne i metaboličke zapadne literature.

 

Radio Gornji grad, razgovarao: Marijan Grakalić, cijeli razgovor pročitajte https://radiogornjigrad.wordpress.com/2012/11/09/razgovor-marina-karlik-uremovic-svaka-je-knjiga-kao-mali-rat-svaki-nakladnik-kamikaza/ 

 

 

Dugin, Aleksandar: Tko su prijatelji a tko neprijatelji

Razgovor s Aleksandrom Duginom

TKO SU PRIJATELJI A TKO NEPRIJATELJI

U veljači 2012. godine profesor Dugin putovao je za New Delhi, Indija, gdje je sudjelovao na 40. svjetskom kongresu Međunarodnog sociološkog instituta. Tema kongresa bila je ''Zapadna hegemonija i nakon nje: društvena znanost i njezina javnost''. U ovom intervjuu prof. Dugin pojašnjava neka od svojih temeljnih stavova u svijetu koji se globalizira. Razgovor je vodio D. Friberg (Arktos nakladnik).

 

 

Na Zapadu vlada shvaćanje da ste ruski nacionalist. Možete li se prepoznati u tom opisu?

 

Koncept nacije je kapitalistički, zapadnjački. S duge strane, euroazijanizam se poziva na kulturne i etničke razlike, a ne na ujedinjenje na osnovi individuuma, što je pretpostavka nacionalizma. Naše gledište razlikuje se od nacionalizma u tome što branimo pluralizam vrijednosti. Branimo ideje, a ne vlastitu zajednicu: ideje, a ne vlastito društvo. Suprotstavljamo se postmoderni, ali ne činimo to samo u ime ruske nacije. Postmoderna je rupa bez dna. Rusija je samo dio te globalne borbe. Ona je zasigurno važan dio, no nije krajnji cilj. Jer mi koji smo ovdje u Rusiji, ne možemo je spašavati a da istodobno ne spašavamo svijet. I obratno, ne možemo spašavati svijet a da ne spašavamo Rusiju.

To nije samo borba protiv zapadnjačkog univerzalizma. To je borba protiv svih univerzalizama, pa i onih islamskih. Ne možemo prihvatiti ničiju želju da se jedan univerzalizam nametne drugima – ni zapadnjački, ni islamski, ni socijalistički, ni liberalni, niti ruski. Ne branimo ruski imperijalizam ni revanšizam već globalnu viziju i multipolarnost zasnovanu na civilizacijskoj dijalektici. Protivimo se onima koji kažu da množina civilizacija neminovno vodi do sukoba. To je pogrešna postavka. Globalizacija i američka hegemonija donose krvavo zadiranje u druge i podjaruju nasilje između civilizacija tamo gdje bi mogao biti mir, dijalog ili sukob, ovisno o povijesnim okolnostima. No, nametanje prikrivene hegemonije rađa sukob i neizbježno pogoršanje u budućnosti. Tako oni govore 'mir', a zapravo potiču na rat. Mi branimo pravdu – ne ni mir niti rat, već pravdu i dijalog i prirodno pravo svake kulture da održi svoj identitet i ide za onim što želi biti. Ne samo povijesno, kako je to u multikulturalizmu, već također i u budućnosti. Moramo se osloboditi tih lažnih univerzalizama.

 

 

Koja bi, prema Vašem mišljenju, bila uloga Rusije u organiziranju antimodernih snaga?

 

Postoji više različitih razina koje su uključene u stvaranje antiglobalističkih, odnosno antizapadnih pokreta i struja po svijetu. Osnovna ideja je ujediniti ljude koji se bore protiv održavanja status quo. Što je, naime, taj status quo? To je niz povezanih fenomena koji uzrokuju bitan pomak od modernizma na postmodernizam. On je oblikovan kao pomak od unipolarnoga svijeta, koji se pokazuje u prvom redu kao utjecaj Sjedinjenih Država i Zapadne Europe, prema takozvanoj nepolarnosti, kakvu se danas vidi na primjeru implicitne hegemonije te onih revolucija koje je ta hegemonija orkestrirala kroz svoje izaslanike, primjerice razne ''narandžaste'', orange revolucije. Glavna namjera u pozadini te strategije jest da Zapad na kraju kontrolira planet, ne samo putem izravne intervencije nego i putem univerzalizacije svog sustava vrijednosti, normi i etike.

Taj status quo liberalne hegemonije Zapada postao je globalnim. Riječ je o vesternizaciji cijelog čovječanstva. To znači da su zapadne norme, poput slobodnog tržišta, slobodne trgovine, liberalizma, parlamentarne demokracije, ljudskih prava i apsolutnog individualizma, postale univerzalnima. Taj set normi tumači se različito u raznim područjima svijeta, no Zapad svoju specifičnu interpretaciju smatra očiglednom samu po sebi, i univerzalizaciju svog tumačenja smatra neizbježnom. To nije ništa drugo do kolonizacija duha i uma. To je nova vrst kolonijalizma, nova vrst moći i nova vrst kontrole koja djeluje putem umrežavanja. Svatko tko je spojen na tu globalnu mrežu biva podvrgnut njezinom kodu. To je dio postmodernoga Zapada, koji ubrzano se globalizira. Cijena koju neka nacija ili narod mora platiti da bi se priključila na globalizacijsku mrežu Zapada jest prihvaćanje tih normi. To je nova hegemonija Zapada. To je pomicanje od otvorene hegemonije Zapada, u prošlosti predstavljene kolonijalizmom i izravnim imperijalizmom, prema jednoj implicitnoj, suptilnijoj verziji.

Za borbu protiv te globalne prijetnje čovječanstvu potrebno je ujediniti sve različite snage koje se u prijašnja vremena znalo nazivati antiimperijalističkim. U današnje vrijeme, trebali bismo bolje upoznati našeg neprijatelja. Današnji neprijatelj je sakriven. On djeluje tako što iskorištava norme i vrijednosti zapadnjačkog razvojnog puta i ignorira pluralitet koji predstavljaju druge kulture i civilizacije. Danas pozivamo sve koji ustrajavaju na tome da su specifične vrijednosti nezapadnih civilizacija dragocjene i da u njima postoje i drugi oblici vrijednosti, da se odupru tom pokušaju globalne univerzalizacije i skrivene hegemonije.

To je kulturalna, filozofska, ontološka i eshatološko borba jer u tom status quo mi prepoznajemo srž Mračnoga doba, odnosno veliku paradigmu. No, također potrebno je prijeći s čisto teorijskih postavki na praktičnu, geopolitičku razinu. A na toj geopolitičkoj razini Rusija je očuvala potencijal, resurse i namjeru da se suprotstavi tom izazovu, jer je ruska povijest odvajkada bila intuitivno orijentirana protiv tog istog obzora. Rusija je velesila u kojoj se budno pazi što se događa u svijetu, povijesno gledano, i u kojoj postoji duboka svijest o njezinoj eshatološkoj misiji. Stoga je posve prirodno da bi Rusija trebala imati središnju ulogu u koaliciji protiv tog status quo. Rusija je obranila svoj identitet protiv katolicizma, protestantizma i modernoga Zapada za vrijeme carizma, a zatim protiv liberalnog kapitalizma tijekom sovjetskog vremena. Sada ide treći val te bitke – bitka protiv postmodernizma, ultraliberalizma i globalizacije. No, ovoga puta Rusija se ne može oslanjati samo na vlastite resurse. Ona se ne može boriti sama samcata pod barjakom pravoslavnoga kršćanstva. A također, ni ponovno uvođenje ili oslanjanje na marksističku doktrinu nije održiva opcija, budući da je sam marksizam jedan od glavnijih korijena destruktivnih ideja koje čine postmodernizam.

Rusija je danas jedna među mnogim sudionicima u toj globalnoj bitci, i tu borbu ne može voditi sama. Trebamo ujediniti sve snage koje se protive zapadnim normama i zapadnom ekonomskom sustavu. Trebamo, dakle, sklopiti savezništva sa svim lijevim socijalnim i političkim pokretima koji se suprotstavljaju tom status quo liberalnog kapitalizma. Slično tome trebali bismo ući u savez sa svim identitetskim snagama u svakoj kulturi, koje odbijaju globalizam iz kulturalnih razloga. U tom smislu valjalo bi islamske pokrete, hindu pokrete i nacionalne pokrete po cijelom svijetu promatrati kao saveznike. Hinduisti, budisti, kršćani i poganski identitarijanci u Europi, Americi i Latinskoj Americi, te drugi tipovi kultura, trebali bi stvoriti jedan zajednički front. Ideja je ujediniti sve njih, boreći se protiv jednoga neprijatelja i jednoga zla a za višestrukost koncepata o tome što je dobro.

Ujedinjava nas ono čemu se protivimo, a dijeli nas ono za što se zauzimamo. Stoga trebamo naglašavati ono čemu se protivimo. Ujedinjuje nas zajednički neprijatelj, dok nas pozitivne vrijednosti koje svatko od nas brani u ovom trenuteku dijele. Stoga moramo stvoriti strateške alijanse kako bi se zbacio okrenuo overthrow postojeći poredak stvari, a njegova jezgra može se opisati kao ljudska prava, protivnost hijerahiji i politička korektnost – što sve je lice Zvijeri, anrikrista, ili drugim terminima, Kali Yuga.

 

 

Kako se tradicionalna duhovnost uklapa u euroazijsku agendu?

 

Postoje sekularizirane kulture, no u jezgri svih njih ostao je duh tradicionalizma, religijski ili neki drugi. Braneći višestrukost, pluralnost i policentričnost kultura, mi apeliramo na njihova najbitnija načela, a njih možemo pronaći samo u duhovnoj tradiciji. Nastojimo, međutim, povezati to stanovište s nužnošću socijalne pravednosti i slobode različitih društvenih zajednica, u nadi za boljim političkim režimima. Ideja je spojiti duh Tradicije sa željom za socijalnom pravednošču. I ne želimo im se suprotstavljati, zato što je to glavna strategija hegemonijskih sila: podijeliti jevicu i desnicu, podijeliti kulture, podijeliti etničke skupine, Istok i Zapad, muslimane i kršćane. Mi pozivamo ljevicu i desnicu da se ujedine, i da ne budu protiv tradicionalizma i duhovnosti, socijalne pravde i društvene dinamike. – Dakle, nismo ni desnica ni ljevica. Mi smo protiv liberalnog postmodernizma. Zamisao nam je spojiti sve frontove i ne dopustiti im da nas podijele. Budemo li podijeljeni, oni mogu mirno vladati. Ako se ujedinimo, njihovoj vladavini brzo će doći kraj. To je naša globalna strategija. A kada pokušavamo spojiti duhovne tradicije sa socijalnom pravdom, to odmah izaziva paniku među liberalima. Toga se oni strašno plaše.

 

 

Koju bi duhovnu tradiciju trebao usvojiti netko tko želi sudjelovati u euroazijskoj borbi, i je li to nužna komponenta?

 

Ljudi bi trebali težiti tome da budu konkretan dio društva u kojemu žive, i slijediti tradicije koje prevladavaju tamo gdje žive. Primjerice, ja sam ruski pravoslavac. To je moja tradicija. U drugačijim okolnostima, međutim, pojedinci mogu izabrati neki drugi duhovni put. Ono što je važno je imati korijene. Nema univerzalnog odgovora. Ako netko negira tu duhovnu osnovu, ali želi sudjelovati u našoj borbi, tijekom te borbe možda će pronaći i dublje duhovno značenje. Mislimo da je naš neprijatelj dublji od samo ljudskog. Zlo je dublje od čovjeka, pohlepe ili iskorištavanja. Na strani zla bore se oni koji nemaju duhovnu vjeru. Oni koji se suprotstavljaju mogu je susresti. A možda i ne. To je otvoreno pitanje – nije obavezno. Preporučljivo je ali ne nužno.

 

 

Što mislite o europskoj Novoj desnici i Juliusu Evoli? I posebice, o njihovom suprotstavljanju kršćanstvu?

 

Na Europljanima je da odluče koju vrst duhovnosti žele oživjeti. Za nas Ruse, to je pravoslavno kršćantsvo. Mi našu tradiciju smatramo autentičnom. Vidimo je kao nastavak prijašnjih, predkršćanskih tradicija Rusije, kako se to odražava u našem štovanju svetaca i ikona, između ostaloga. Stoga ne postoji proturječnost između naših ranijih i kasnijih tradicija. Evola se suprotstavlja kršćanskoj tradiciji Zapada. Zanimljiva je njegova kritika desakralizacije zapadnoga kršćanstva. Ona se poklapa i s pravoslavnom kritikom zapadnoga kršćanstva. Lako je vidjeti da nam je sekularizacija zapadnoga kršćanstva dala liberalizam. Sekularizacija pravoslavne vjere dala nam je komunizam. To je individualizam nasuprot kolektivizma. Za nas, problem nije sa samim kršćanstvom, kako je to na Zapadu. Evola je pokušao restaurirati Tradiciju. Nova desnica također nastoji restaurirati zapadnjačku tradiciju, što je također vrlo dobro. No, kao ruski pravoslavac, ja ne mogu odlučiti kojim je putem dobro Europi poći, budući da imamo različite setove vrijednosti. Ne želimo Europljanima govoriti što trebaju činiti, niti želimo da Europljani nama govore što nam je činiti. Kao Euroazijci, prihvatit ćemo svako rješenje. Budući da je Evola bio Europejac, on je mogao raspravljati i predlagati odgovarajuće rješenje za Europu. Svatko od nas može samo iznijeti svoje osobno mišljenje. No, pronašao sam da mi imamo više toga zajedničkog s Novom desnicom nego s katolicima. Mnoga moja gledišta ista su kao i ona Alaina de Benoista. Njega smatram danas najistaknutijim intelektualcem u Europi. To nije slučaj s modernim katolicima. Oni žele preobratiti Rusiju, a to nije kompatibilno s našim planovima. Nova desnica ne želi nametnuti europsko poganstvo drugima. Evolu također smatram učiteljem i simboličkim likom konačnog revolta i velikog probuđenja, baš kao i Guénona. Za mene, njih dvojica su esencija zapadne tradicije u ovo mračno doba.

 

 

U našim prijašnjim razgovorima spomenuli ste da bi Euroazijci trebali surađivati s nekim džihadističkim skupinama. Međutim, oni teže biti univerzalisti, a njihov iskazani cilj je uspostava vladavine islama nad cijelim svijetom. Koji su izgledi da takva neka koalicija profunkcionira?

 

Džihadisti su univerzalisti, isto kao i sekularni Zapadnjaci koji žele globalizam.No, oni nisu jednaki, zato što zapadnjački projekt želi dominirati svima drugima i nametnuti svoju hegemoniju posvuda. On nas napada izravno, svaki dan, putem globalnih medija, mode, postavljajući uzore mladima, i tako dalje. Uronjeni smo u tu globalnu kulturalnu hegemoniju. Salafijski univerzalizam je neka vrst marginalne alternative. O njima ne treba misliti na isti način kao o onima koji žele globalizaciju. Salafije se isto tako bore protiv našeg neprijatelja. Ne sviđaju nam se nikoji univerzalisti, no postoje univerzalisti koji nas danas napadaju i pobjeđuju, a postoje i nekonformistični univerzalisti koji se bore protiv hegemonije zapadnih, liberalnih univerzalista i stoga su na neko vrijeme taktički prijatelji. Prije nego što se njihov projekt globalne islamske države bude mogao* ostvariti, imat ćemo još mnoge bitke i sukobe. A globalna liberalna dominacija je činjenica. Stoga pozivamo svakoga da se bori skupa s nama protiv te hegemonije, protiv toga status quo. Radije razgovaram o onome što je sada, nego o onome što bi moglo biti u budućnosti. Svi oni koji su protiv liberalne hegemonije su naši prijatelji u ovome tenutku. To nije moralnost, to je strategija. Karl Schmitt rekao je da politika počinje razlikovanjem prijatelja od neprijatelja. Ne postoje vječni prijatelji ni vječni neprijatelji. Mi se borimo protiv postojeće univerzalne hegemonije. Svatko se protiv nje tuče radi vlastitog seta vrijednosti.

Poradi koherencije trebali bismo također produžiti, proširiti i stvoriti jednu širu alijansu. Salafisti mi se ne sviđaju, bilo bi mnogo bolje stajati na liniji s tradicionalističkim sufijama, na primjer. No, više volim surađivati sa salafijama protiv zajedničkog neprijatelja nego trošiti energiju na borbu s njima, ignorirajući veću prijetnju.

Ako ste blagonakloni prema globalnoj liberalnoj hegemoniji, vi ste neprijatelj. Ako ste protiv nje, onda ste prijatelj. Prvi su skloni prihvatiti tu hegemoniju: drugi se bune.

 

 

U svjetlu nedavnih događaja u Libiji, koji je vaš osobni stav prema Gadafiju?

 

Predsjednik Medvedev počinio je pravi zločin protiv Gadafija i pomogao je pokrenuti lanac intervencija u arapskome svijetu. Naš predsjednik počinio je pravi zločin. Okrvavio je ruke. On je kolaboracionist sa Zapadom. Za zločinačko ubojstvo Gadafija i on je djelomice odgovoran. Mi Euroazijci branili smo Gadafija, ne zato što smo njegovi obožavatelji ili što podržavamo njega i njegovu Zelenu knjigu, već zato što je to stvar principa. Iza ustanka u Libiji stoji zapadnjačka hegemonija, i ona je nametnula taj krvavi kaos. S padom Gadafija, zapadna hegemonija je ojačala. Bio je to naš poraz. Ali ne konačni. Taj rat ima mnogo epizoda. Izgubili smo bitku ali ne i rat. I možda će se nešto drugo pojaviti u Libiji, jer je situacija vrlo nestabilna. Primjerice, rat u Iraku zapravo je ojačao utjecaj Irana u regiji, suprotno planovima zapadnih hegemonista.

Danas u Siriji, ponavlja se taj isti scenario. Međutim, s Putinovim povratkom na vlast, situacija je mnogo bolja. On je barem čvrst u svojoj podršci predsjedniku Al Asadu. Možda to neće biti dostatno da zaustavi zapadnjačku intervenciju u Siriji. Moj prijedlog je da Rusija djelotvornije opskrbljuje našeg saveznika, dobavom oružja, financiranjem i tako dalje. Pad Libije bio je porazan za Rusiju. Pad Sirije bio bi još jedan neuspjeh.

 

 

Što mislite o Vladimiru Putinu i u kakvim ste s njime odnosima?

 

Putin je bio mnogo bolji od Jeljcina. Spasio je Rusiju od potpunoga sloma u devedesetima. Rusija je bila na rubu katastrofe. Prije Putina, liberali zapadnjačkoga stila bili su u poziciji da diktiraju politiku u Rusiji. Putin je obnovio suverenitet ruske države. Iz tog sam razloga postao njegov podržavatelj. Međutim, nakon 2003. godine, Putin je zaustavio svoje domoljubne, euroazijske reforme, odložio je razvoj istinske nacionalne strategije i počeo se prilagođavati liberalnim ekonomistima koji žele da Rusija postane dijelom projekta globalizacije. Posljedica toga bila je da je počeo gubiti legitimitet, pa sam i ja bio prema njemu sve kritičniji. U nekim prigodama surađujem s ljudima koji su oko njega i podržavam ga u nekim njegovim političkim potezima, a u nekima sam protiv. Kada je Medvedev bio izabran za njegova nasljednika, bila je to katastrofa, budući da su ljudi na pozicijama oko njega bili sve sami liberali. Bio sam protiv Medvedeva. Suprotstavio sam mu se, u dijelu, s euroazijskog stanovišta. Sada se Putin vratio. Svi liberali su protiv njega, i sve prozapadne snage su protiv njega. No, on sam još se nije jasno opredijelio prema tome. Međutim, on obavezno mora ponovno zadobiti podršku ruskog naroda. Inače ne može ići dalje. On je u kritičnoj situaciji, iako ne izgleda da to razumije. Oklijeva izabrati domoljubnu stranu. Misli da će moći dobiti podršku među nekim liberalima, što je potpuno pogrešno. Danas nisam tako kritičan prema njemu kako sam bio prije, no mislim da je on u kritičnoj situaciji. Ako nastavi oklijevati, past će. Nedavno sam objavio knjigu, Putin protiv Putina, jer je sam sebi najveći neprijatelj. Zato što oklijeva, gubi sve više podršku naroda. Ruski narod osjeća se prevaren od njega. On bi mogao biti neka vrst autoritarnoga lidera bez autoritarne karizme. Surađivao sam s njime u nekim slučajevima, suprotstavio mu se u drugima. U kontaktu sam s njime. No, oko njega je vrlo mnogo snaga. Liberali i ruski domoljubi koji ga okružuju nisu posebno brilijantni, intelektualno govoreći. Stoga je primoran oslanjati se samo na sebe i svoju intuiciju. Ali, intuicija ne može biti jedini izvor političkog odlučivanja i strategije. Povratkom na vlast, bit će gurnut da se vrati na svoju raniju protuzapadnjačku politiku, zato što je naše društvo protuzapadno po naravi. Rusija ima dugačku tradiciju pobune protiv stranih osvajača, te pomaganja drugima koji se odupiru nepravdi, i ruski ljudi vide svijet kroz te naočale. Neće biti zadovoljni s vladarom koji ne upravlja u skladu s tom Tradicijom.

 

Prijevod zadruga Eneagram

 

Zadruga Eneagram za izdanje na hrvatskom jeziku. Razgovor je dopušteno reproducirati i umnožavati u bilo kojem pisanom, tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena uz navod: © Zadruga Eneagram

Ovaj razgovor objavljen je prigodom promocije knjige Aleksandra Dugina The Fourth Political Theory (U Stockholmu, 28. srpnja 2012. g.). Izvornik razgovora na engleskom jeziku: https://www.counter-currents.com/2012/07/interview-with-alexander-dugin/  

 

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.