Hiperborejska Dacija i dva kruga civilizacije (ruskog filozofa A.G. Dugina)

 

 

Ponajviše nas ovdje zanimaju oni arhetipovi i proročanstva Sjevera, što ih sveti tekstovi, legende i mitovi prenose svojom vlastitom snagom.Svi oni definiraju jednu posve autentičnu stvarnost, neovisno o konkretnim povijesnim uvjetima, a njihovu veliku privlačnost tijekom epoha nije ni potrebno posebno dokazivati. Kao i mitovi o Atlantidi, tako i mitovi o Hiperboreji imaju sljedeću prednost: podsjećaju na smisao zemaljske domovine; ali na posve različit način od atlantidskih mitova koji su ograničeni na južnija područja. Tajni govor i simbolizam hiperborejskih mitova iz cirkumpolarnih predjela razumijemo zahvaljujući vrijednim ostatacima tajanstvenoga hiperborejskog etnosa. Ovdje izraženi motivi s lakoćom nalaze svoj izraz u toponimima, simbolima, u folkloru i narodnim predajama, u bajkama, pričama, pjesmama i, posebice, u drevnim proročanstvima. Stoga hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na imaginarnome sjeveru našeg kontinenta. 

 

 

Hiperborejska Dacija i dva kruga civilizacije (ruskog filozofa A.G. Dugina)

 

 Za polazište ovog dijela istraživanja izdvajamo neke vrlo zanimljive podatke iz sakralne geografije najjužnijeg (točnije jugozapadnog) područja Gardarike (Gardarička kneževina), podatke prikupljene u knjizi Hiperborejska Dacija rumunjskog tradicionalističkog autora guenonovske orijentacije Geticusa (Vasile Lovinescu). U tom radu, temeljem sakralne toponimije i duboke analize rumunjskog folklora, autor je uvjerljivo dokazao da je drevna Dacija (Rumunjska i Moldavija) nekada bila sveto središte hiperborejske tradicije. U odnosu na polarnu Hiperboreju sekundarno središte, ali više primordijalno od drugih posredničkih duhovnih središta tradicionalnih civilizacija. Mišljenja smo da je teza o hiperborejskoj Daciji posve utemeljena. Stoga ćemo se posebno zaustaviti na misteriju delte Dunava, gdje se prema Geticusu nalazilo jedno od glavnih svetišta hiperborejskog Apolona, božanskog principa najprimordijalnije, prvobitne Tradicije.

 

Autor Hiperborejske Dacije istaknuo je jednu značajnu karakteristiku delte Dunava i njenog kultnog središta. Rijeka se u Crno more ulijeva na 45° paralele, odnosno na točki koja dijeli sjevernu polutku na dva dijela. Na taj način, Apolonovo kultno središte nalazi se u točki krajnjeg Sjevera za cijelu južnu polovicu sjeverne polutke, odakle je Dacijom potekla najstarija razvijena civilizacija poznata suvremenim povijesničarima. Istaknimo da 45° paralela ima općenito vrlo značajnu ulogu u cijeloj Euroaziji, pa tako i na njenom krajnjem Zapadu. U Francuskoj se približno na istoj širini nalaze dva najvažnija sveta središta: Luon (Grad Luga – središte geografske spirale druida, koji je Louis Charpentier proučio u svojoj knjizi Giganti i tajna podrijetla) i Grenoble ("zemlja Dauphina", čiji je solarni hiperborejski simbolizam istraživan u knjizi Zemlja Dauphina, autora Severina Batfroia i Guya Béatricea, učenika Eugèna Canselieta). Istovremeno se na krajnjem Istoku, u Mongoliji, približno na istoj širini nalazi sveto središte Džingis-kanova carstva (grad Urga). Štoviše, granica Ruskog carstva uglavnom je pratila tu paralelu na ogromnom području, opisujući oko njega pravac nalik sinusoidi koja se spušta na jug s Kavkaza, preko Kazahstana i na planine Pamira, te se podiže ka sjeveru u jugoistočnom Sibiru, na Altaju i duž rijeke Amur. A uz tu značajnu paralelu, gdje je smješteno Apolonovo kultno središte hiperborejske Dacije, za nas je vrlo važna i geografska dužina tog mjesta – 30. stupanj istočne dužine.

 

Može se reći da taj meridijan predstavlja os oko koje su raspoređeni Slaveni: zapadno od nje su Poljaci, Česi, Slovenci, Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Bjelorusi, a istočno od nje Velikorusi. Tako se može uz "krajnji sjeverni" položaj hiperborejske Dacije, u odnosu na svijet Sredozemlja, vidjeti i njen najjužni položaj u odnosu na slavensko-baltičko-skandinanski svijet, tj. u odnosu na Rusiju-Gardariku. Ušće Dunava ustvari je uvijek bilo južna sakralno-geografska točka pritiska ukupne "mase" slavensko-ruskog svijeta sa sjevera. Također, zanimljivo je da se nekadašnja hiperborejska Dacija nalazila unutar Rusije kao Galička kneževina – najjužnija ruska pokrajina.

 

Temeljem navedenih razmišljanja može se stvoriti dualnu sakralno-geografsku sliku, a Geticusova hiperborejska Dacija služi kao spojnica između dva nasuprotna kruga: sredozemnog na jugu i "Gardarikanskog", slavensko-ruskog, na sjeveru (zajedno s baltičkim i skandinavskim elementima). Ta dva kruga, uvjetno rečeno, raspostiru se oko našeg 30. meridijana istočne dužine, odnosno ispod i iznad ušća rijeke Dunava. Za točku suprotnu u odnosu na Dunavsku deltu na 30° istočne dužine, bilo je najlogičnije uzeti presjek tog meridijana sa sjevernim Polarnim krugom "odozgor" i s Rakovom obratnicom "odozdol". Ti pojasevi na prirodan način, svaki sa svoje strane, obujmljuju ¼ dužine meridijana od Sjevernog pola do ekvatora i dijele udaljenost od hiperborejske Dacije do Sjevernog pola i od ekvatora još jednom napola. Na taj način dobivaju se dva kruga: sjeverni sa središtem nedaleko od ruskog grada Velike Luke (ovdje se treba iznova prisjetiti Charpentierovog rada Giganti i tajna podrijetla, gdje se detaljno razmatra ulogu "boga" Luga u sakralnoj geografiji druida, te fonetsku sličnost ruske riječi "luka", riječna okuka, s keltskom riječi "lug") i južni, čije se sakralno središte nalazi u Sredozemnom moru, u točki jednako udaljenoj od Krete i Cipra, koliko i od delte Nila i južne obale Anatolije.

 

Za potvrdu sakralne utemeljenosti dobivenog prikaza može se navesti još jedan važan dokaz: srednjovjekovne skandinavske geografske karte i njihov opis sakralne slike svijeta. Te karte prikazuju uglavnom krugove i na njima kontinenti uopće nisu prikazani, iako su simbolički prisutni u nazivima mjesta i vrlo često nose iste grafičke oznake. One sadržavaju znak koji simbolizira tri vodena prostora: dvije svete rijeke – Tanis (Dnjepar) i Geon (Nil), te Sredozemno more koje je preko Mramornog povezano sa Crnim morem. Bitno je napomenuti, također, da Tanais-Dnjepar i Geon-Nil teku uglavnom po 30.-om meridijanu istočne dužine, Dnjepar sa sjevera na jug, a Nil s juga na sjever. Taj paralelizam dviju najvećih sakralnih rijeka pruža dovoljno razloga za teoriju o dva kruga civilizacije:

 

 

 

Slika 5: Rijeke Dnjepar i Nil u odnosu na strane svijeta.

 

Prisjetimo se i poznatih izvještaja o tome kako su Hiperborejci slali darove Apolonovom hramu na otok Delu, budući da Del približno označava južnu granicu utjecaja sjeverne hiperborejske civilizacije, mjesto dokud su dopirali duhovni utjecaji iz sjevernog kruga. Usto, valja istaknuti i "Jantarni put", tj. kasnije put od "Varjaga do Grka", iz Baltika u Grčku. Tim su putom sjeverni narodi izvozili zagonetno "zlato sjevera" koje se kasnije izjednačavalo s jantarom, a prvobitno je imalo čisto inicijacijsko i ezoterijsko značenje. Tako hiperborejski sjeverni krug, sva "Gardarika" i toponimi u Rusiji, obiluju polarnim simbolizmom u imenima ruskih gradova i slavenskih naroda. U riječima "Poljska" (zemlja), "Poljani" (slavenski narod), "Polock" (grad u Rusiji), u varijacijama "bor" (grad), Borovski (grad), očuvani su apolonijski polarni korijeni POL, APOLLO – POLUS, što je po zakonima sakralne lingvistike istovjetno korijenu bor u grčkoj riječi "boreja – sjever".[1] Također je karakteristična prisutnost toponima s osnovom mur. Takav je slučaj grad Murom, koji prema H. Wirthu potvrđuje svezu s primordijalnim kultnim središtem "Mo-Uru". Naposljetku, valja istaknuti da jedan od najvećih staroruskih gradova – Tula – ima naziv istovjetan hiperborejskoj Tuli (Tule). Uočljivo je da se čak u najstarijem grbu toga grada nalazi hijeroglif hiperborejske osmerokrake zvijezde, iako stilizirane u pojednostavljenom utilitarnom ključu, što je u skladu s proizvodnjom oružja kao glavnom gospodarskom djelatnošću grada.

 

Slika 6: Zanimljiv su detalj u grbu dva zlatna čekića, cijev i oštrice su srebrni, što odgovara simbolizmu "velikih misterija" – verikalna os, dva čekića i zlato; i "malih misterija" – horizontalna os i središnje osi, cijev i oštrice te srebro.

 

 

Uz toponimiku postoji još mnoštvo drugih aspekata kao dokaz da zemlje Gardarike-Rusije, kao i baltičko-germanske zemlje s kojima imaju granice, predstavljaju središte posebne sakralne geografske energije. Na njene tragove nailazimo u mjesnom folkloru, u mitovima, u posebnim tumačenjima kršćanstva u sunčanom, sjevernom, svjetlosnom i herojskom ključu. Tu je bitno navesti da su prvi pravi ruski pravoslavni sveci bili Boris i Gljeb, braća i knezovi: ime prvog ima prema slavenskoj nirukti[2] izrazito apolonijski, hiperborejski karakter – BOR, varijanta "Boreje"i boga Apolona. U skladu s tom "narodnom" etimologijom, zapravo sakralno-lingvističkom, treba promatrati i ruski božićni obićaj jedenja svinje, čiji je slavenski naziv "brav" (borov) sačuvao jasnu fonetsku srodnost s imenom sjeverne polarne zemlje u hinduizmu – Barahu ("zemlja vepra"). Povezanost Božića – zimskog solsticija – s "Borejom", očigledna je u ikonopisnom kanonu likova Borisa i Gljeba koji također imaju novogodišnji karakter. Boris se uvijek prikazuje starijim, "starim", što je istaknuto i njegovom bradom (ruska riječ "brada" također zvuči "hiperborejski"[3]), a Gljeb mlađim, "mladim", bez brade. Zapravo, ova sveta braća simbol su stare i nove godine, sjedinjeni u pravoslavnom kanonu te simboliziraju zimski solsticij.

 

U svakom slučaju, hiperborejska Dacija predstavlja južnu granicu hiperborejske Gardarike-Rusije te u sebi objedinjuje hiperborejsku sunčanu i mitološku sakralnu energiju Sjevera. Međutim, njen središnji položaj između dva kruga daje joj jedinstvenu ulogu u "sakralnom poretku" i djelomice objašnjava postojanost hiperborejske linije na rumunjskom tlu. U odnosu na južni krug, "egipatski", uloga hiperborejske Dacije još je naglašenija zbog činjenice postojanja sjevernoga kruga i na taj način ona postaje istaknuti rezervoar sakralno-geografskog impulsa, odnosno mjesto kojim prolazi drevni "Jantarni put" – put koji slijedi "zlato sjevera".

 

 

 


[1] Usp. R. Guénon: Kralj svijeta; Tradicionalni oblici i kozmički ciklusi; H. Wirth: Podrijetlo čovječanstva.

[2]Nirukta – hinduistički princip sakralne lingvistike koji ne uzima u obzir etimologiju riječi, nego njihovu srodnost s mantričkim fonemima. Nirukta je višestruko analogna određenim operacijama židovske Kabale. Usp. R. Guénon: Tradicionalni oblici i kozmički ciklusi.

[3]Otuda potječe ruski običaj obaveznog nošenja brade, po kojem se "sunčevo" lice muškarca razlikuje od "mjesečevog" lica žene koje je samo napola "osvijetljeno" zrakama-vlasima. 

 

"Novo hiperborejsko otkrivenje" (Svezak drugi: Misteriji Euroazije), zadruga Eneagram, Zagreb, 2016.g.

 

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.