Firentinske novele

Merezkovski Firentinske

 

DMITRIJ SERGEJEVIČ MEREŽKOVSKI
„bogotražitelj“ slobodnoga duha
(14. kolovoza 1865. /2. kolovoza po julijanskom kalendaru/ Petrograd –
9. prosinca 1941./26. studenog po julijanskom kalendaru/Pariz, Francuska.)

 

Merežkovski – „totalni antiknjiževni fenomen‘‘ prema riječima
sovjetskog autoriteta za teoriju umjetnosti Viktora Šklovskoga, „najveći
leš u ruskoj literaturi‘‘ kako ga naziva sociolog kulture Ivanov-
Razumnik, „knjiški moljac, posve stran bilo čemu ljudskom‘‘, misli o
njemu stihotvorac i prevoditelj Kornej Čukovski. „Njegova književna
djelatnost‘‘ – presuđuje, pak, najvažniji sovjetski književni arbitar
Maksim Gorki – „nalik je pisaćem stroju: svako je slovo jasno i čitljivo,
no nedostaje mu duše i zamorno je.‘‘ Svim tim i sličnim uvaženim
mišljenjima o zanemarivosti Merežkovskijeva književna djela ipak je
prednjačio Trocki koji je još 1911. g. za svoga kolegu, tada bliskog pojedinim
vođama ekstremne ljevice, dobro primijetio potpuni nedostatak
kolektivističke svijesti i real-socijalizma te prenaglašen individualizam
usredotočen na pitanje vjere: „Merežkovski je sebi sagradio svoj unutrašnji
hram, za vlastitu upotrebu, i njegove jedine teme su „ja i kultura‘‘,
„ja i vječnost.“ Tako je najzad i Sovjetska književna enciklopedija
iz 1934. zaokružila kratko i jasno konačnu ocjenu jednog antitalenta:
„Merežkovski je zorni primjer ideološkog srozavanja i kulturnog odrođenja
bijele emigracije.“

 

Iako nikad službeno zabranjen, Merežkovski je u Sovjetskom Savezu
kao pisac bio „agresivno zaboravljen‘‘, i tek devedesetih godina XX. stoljeća
započelo je ponovno izdavanje i ozbiljnija kritička analiza njegovih
djela.

 

Poljuljan u svojim dotad monarhističkim uvjerenjima
o caru kao instituciji postavljenoj od Boga, a nakon katastrofalnog

poraza carske vojske u ratu s Japanom 1905. g., Merežkovski je u knjizi
„Dolazak Hama‘‘ gotovo vizionarski opisao urušavanje te institucije
poradi „bezbožnosti‘‘ vladajuće dinastije te prijetnju „revolucije odozdo‘‘
ako pod hitno ne dođe do duhovne obnove ruske intelektualne elite. 

Izvrstan poznavalac klasične literature, Merežkovski je i u ovdje objavljenoj
noveli „Sveti Satir‘‘ ukazao na neodrživo okljaštrenje kršćanstva,
na njegove pogubne posljedice, te podsjetio na danas zaboravljenog
Vergilija i njegova pogansko-kršćanska proročanstva. U poduljoj noveli
„Michelangelo‘‘, pak, koja je trebala poslužiti kao predložak većem
djelu, pisac s najvećom rafi niranošću opisuje, ne tek umjetnički nego i
najdublji vjernički poriv slikara da kršćansku teologiju svoda Sikstinske
kapele izrazi krajnom tjelesnošću naslikanog, a iz ukupne slike izdvaja i
drevne poganske proročice-sibile, delfi jsku, kumejsku, eritrejsku i perzijsku,
prosječnom kršćaninu danas posve neobjašnjive.

 

Završit ću, najzad, riječima Ivana Bunjina koji je rekao kako ponekad
zavidi „praocu Noi‘‘ jer je doživio samo jedan potop, dok je generacija
ruskih pisaca među koje pripada i Merežkovski, doživjela nekoliko
„potopa‘‘ u vidu dva svjetska rata, jednog rusko-japanskog, te dvije
revolucije, od kojih je druga, boljševička, bila doista kataklizmička.
Ipak, unatoč tomu ili baš zato, ta kataklizma izbacila je na površinu
mnoga umjetnička djela neprolazne vrijednosti, među kojima opus
Dmitrija Sergejeviča Merežkovskog nipošto nije najneznatniji.


U Zagrebu, 20. listopada 2013. Marina Kralik

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.