Uzlazak Merkura

Uzlazak Merkura: Život i djela Juliusa Evole

(Autor: Gwendolyn Taunton, objavljeno na mrežnoj stranici Primordial Traditon 1. 12. 2012.)

«Ako revan i zauzet čovjek, poduzevši neko djelo, ne postigne uspjeh,
ne smije se za to okriviti njega –
On i dalje vidi i zapaža istinu.»
Sauptikaparvan iz Mahabharate (2:16)

Ako bismo htjeli izdvojiti nešto, neki pojedini aspekt kojim bismo okarakterizirali Juliusa Evolu, onda bi to bila njegova duboka želja da transcendira običnost, svijet profanosti. Ta želja je bila obilježena žudnjom za Apsolutom, onim što Germani nazivaju ''više od života'' – mehr als leben. Ideja transcendiranja svjetovnoga života daje ton ne samo njegovim idejama i filozofiji, ona je vidljiva i u cijelom njegovom životu koji zvuči kao tužaljka uspjesima. U mlađim godinama Evola se isticao izvrsnošću u svemu čega se izabrao prihvatiti: njegov talent očitovao se u književnosti, po čemu ga se i najbolje pamti, ali isto tako i u likovnoj umjetnosti te u okultnim krugovima.

Rođen u Rimu 19. svibnja 1898., Giulio Cesare Andrea Evola bio je sin aristokratske sicilijanske porodice, i poput mnoge djece rođene na Siciliji bio je odgajan u strogom katoličkom duhu. Kako se prisjeća u svojoj intelektualnoj autobiografiji, Il cammino del cinabro (1963.), slobodno vrijeme najradije je provodio u slikanju, za koje je bio prirodno nadaren, te u odlasku u knjižnicu kad god je mogao, kako bi čitao knjige Oscara Wildea, Nietzschea i Otta Weiningera.   U mladosti je studirao za inženjera, uz izvrsne ocjene, no odlučio je prekinuti studij prije diplome zato što ''nije htio biti buržuj, poput njegovih studentskih kolega''. S devetnaest godina Evola je otišao u vojsku i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu kao časnik brdske artiljerije. To iskustvo poslužit će mu poslije kao inspiracija, kada bude uzimao planine kao metaforu za samoću i uspinjanje iznad htonskih sila zemlje. Evola je prijateljevao i s Mirceom Eliadeom, s kojim se dopisivao od 1927. godine do svoje smrti. Družio se i s tibetologom Giuseppeom Tuccijem te s tantričkim znanstvanikom sir Johnom Woodroofom (pseud. Arthur Avalon).

U mlađim danima Evola je kratko bio uključen u umjetničke krugove, i unatoč tome što je to bila tek kraća životna epizoda, to vrijeme donijelo mu je također i brojna priznanja. Iako je poslije proglasio dadaizam za dekadentnu formu umjetnosti, Evola je prvu popularnost stekao upravo unutar moderne umjetnosti, osobito se zanimajući za Marinettija i futurizam. Njegovo ulje na platnu, Unutrašnji pejzaž u 10 i 30 ujutro, danas visi na zidu Nacionalne galerije moderne umjetnosti u Rimu.  Nakon osobne krize, međutim, okrenuo se proučavanju Nietzschea, iz čega je potekla njegova Teoria dell individuo assoluto (1925). Od 1921. Evola je napustio likovnu umjetnost kao sredstvo kojim će ostaviti svoj trajni trag u svijetu. Revolucionarni stavovi Marinettija, futurističkog pokreta i takozvane 'avant-garde' koji su ga nekoć fascinirali, Evoli više nisu izgledali vrijedni pažnje s njihovim djetinjastim naglascima na ''šokiranju buržoazije''. Slično tome, iako je bio darovit pjesnik, Evola je (poput Arthura Rimbauda, kojim se inspirirao), napustio pisanje poezije s dvadeset i četiri godine. Nakon toga više nije napisao pjesmu niti naslikao sliku sljedećih četrdeset godina. Odljubivši se od umjetnosti, Evola je izabrao drugo područje koje će mu jednoga dana donijeti još veće priznanje.

Sve do danas, magijski radovi skupine Ur i njezine nasljednice Krur pripadaju među najsofisticiranije tehnike koje su nastale na modernom Zapadu a koje služe za prakticiranje ezoterijskog znanja. Zasnovane su na mnoštvu raznovrsnih primarnih izvora, od hermetičkih tekstova do naprednih joga tehnika, a Evola je imao istaknutu ulogu u objema tim skupinama. Napisao je i uredio brojne članke za časopis Ur, koji su sakupljeni u knjizi Uvod u magiju: rituali i tehnike za maga, u kojoj su osim Evolinih članaka uvršteni i tekstovi Arthura Reghinija, Giulija Paresea, Ercolea Quadrellija i Gustava Meyrinka. Originalan naslov ovog zbornika na talijanskome jeziku glasi : Introduzione alla Magia quale scienza dell'lo, ''Uvod u magiju kao znanost o ''Ja''.  U tom smislu, ''Ja'' je najbolje protumačiti kao ''ego'', odnosno kao manipulaciju volje, ideja koju se može naći i u radovima jednog drugog poznatog ''maga'', Aleistera Crowleya i njegovom pojmu thelema. Originalno je Ur izlazio kao mjesečnik, a prvi broj bio je tiskan u siječnju 1927.g.

Priloge u toj publikaciji napisali su grof Giovanni di Caesaro, štajnerijanac, Emilio Servadio, istaknuti psihoanalitičar, te Guido de Giorgio, poznati pristaša Rudolfa Steinera i autor radova o hermetičkoj tradiciji. U tom je razdoblju Evola upoznao i Artura Reghinija, čije ideje će ostaviti trajni utisak na njega. Arturo Reghini (1878-1946) zanimao se za spekulativnu masoneriju i za antropozofiju R. Steinera, upoznao je Evolu s tekstovima R. Guénona i pozvao ga je da se pridruži skupini Ur. Skupina Ur, te poslije i njezina nasljednica Krur, okupile su određen broj ljudi zainteresiranih za Guénonova izlaganja o hermetičkoj tradiciji te za vedantu, taoizam, budizam, tantru i magiju.

Najveći utjecaj na Evolu imat će Arturo Reghini, koji je bio predstavnik tkz. Scuola Italica, „Talijanske škole", tajnoga reda koji je tvrdio da je preživio pad Rimskog Carstva, da se ponovno pojavio skupa s carem Friedrichom II., te da je potom nadahnuo firentinske pjesnike u 13. i 14. stoljeću, sve do Petrarke. Reghini je, kao i Evola, pisao članke među kojima i jedan pos naslovom Pagan Imperialism. Taj tekst pojavio se u Salamandra 1914. godine i u njemu Reghini rezimira svoj antikatolički program, a za povratak slavne poganske prošlosti. Taj tekst ostavio je dubok utisak na Evolu  i poslužio mu kao inspiracija za  njegov tekst sličnog naslova, Imperialismo pagano. „Poganski imperijalizam" objavljen 1928.g. kronika je negativnih posljedica kršćanstva na svijet. Prema Evoli, kršćanstvo je uništilo imperijalnu univerzalnost Rimskoga Carstva  time što je ustrajalo na odvajanju sekularnog i spiritualnog. Upravo iz tog razdvajanja izrasla je inherentna dekadencija i unutrašnje kvarenje modernoga doba. Iz nepomirljive opozicije kršćanstva prema zdravom poganstvu mediteranskoga svijeta izniknuo je sekularizam, demokracija, materijalizam, scijentizam, i ''suptilni boljševizam'' koji je oglasio završno doba kozmičkog ciklusa što je u tijeku: doba ''tame'', kali-juga.  Tekst Imperialismo pagano bit će poslije revidiran u njemačkom izdanju pod naslovom Heidnischer Imperialismus. Promjene koje se pojavljuju u njemačkom prijevodu pet godina poslije nisu bitno nedosljedne. Temeljni koncepti koji tvore podlogu Evoline misli ostali su slični, no promijenjen je određen broj važnih elemenata, čime se promijenilo i težište u Evolinu razmišljanju. ''Mediteranska tradicija'' iz prijašnjeg teksta sustavno je u tom prijevodu zamijenjena s ''nordijsko-solarnom tradicijom''. Godine 1930. Evola je pokrenuo vlastiti časopis, La Torre (Toranj).  Taj je časopis naslijedio Krur, a od dvije prethodne publikacije, Ura i Krura, razlikovao se u sljedećem, kako je to bilo objašnjeno u jednom uvodniku:

''Naša aktivnost u 1930.godini: - Čitateljima. Krur se mijenja. Ispunivši svoju zadaću koja se ticala tehničkog ovladavanja ezoterizmom, a koju smo sami sebi bili zadali prije tri godine, prihvatili smo poziv da prenesemo našu aktivnost na šire, vidljivije, neposrednije dano područje: na plan zapadne ''kulture'' i na probleme koji, u trenutku krize, zahvaćaju kako svijest pojedinca tako i masovnu svijest. (...) Zbog svih tih razloga Krur će promijeniti naziv u La Torre, djelo različitih izraza i jedne tradicije''.

Časopis La Torre napala su službena fašistička glasila poput L'Impero i Anti-Europa, te je La Torre prestao izlaziti nakon samo deset brojeva. Evola je napisao i članak pod naslovom „Fašizam kao volja za Imperijem i kršćanstvo", za časopis Critica Fascista koji je uređivao Evolin stari prijatelj Giuseppi Bottai. U njemu on ponovno oštro napada kršćanstvo i potvrđuje njegove negativne učinke, koji se očituju u porastu pobožne, licemjerne i pohlepne srednje klase kojoj nedostaju sve solarne kreposti što ih Evola pripisuje starome Rimu. Taj članak nije prošao nezapaženo i bio je žestoko napadnut u mnogim talijanskim periodicima. Bio je čak i tema jednog dugačkog članka u prestižnoj Revue Internationale des Societes Secretes (Partie Occultiste) u travnju 1928. g. , pod naslovom ''Un Satanist Italien: Jules Evola''.

Uz zao glas koji je pratio Evolin La Torre, bio je pridodan još jedan, bizaran incident povezan s reputacijom Ur skupine i njihovim pokušajima da formiraju ''magijski lanac''. Iako su ti pokušaji  da se ostvari nadnaravni utjecaj na druge bili vrlo brzo napušteni, pronijele su se glasine kako je skupina htjela na taj način ubiti Mussolinija. Evola opisuje taj događaj u svojoj autobiografiji Il Cammino del Cinabro:
"Neki su odbacivali tu raspravu (da bi se magijom moglo izazvati smrt državnog poglavara), no stalno su se dodavale nove priče o našem, tada već raspuštenom, ''lancu Ura'', što sve je dovelo do toga da Duce pomisli kako je postojala neka urota o upotrebi magije protiv njega. No, kada je čuo prave činjenice o tome, Mussolini je zaustavio sve akcije protiv nas. U stvarnosti je Mussolini bio vrlo otvoren prema sugestijama i također pomalo praznovjeran (reakcija mentaliteta temeljno nesposobnog za pravu duhovnost). Na primjer, istinski se plašio proricatelja sudbine i svako njihovo spominjanje bilo je strogo zabranjeno u njegovoj prisutnosti."

U tom razdoblju Evola je otkrio i nešto što će imati dubok utjecaj na mnoge njegove ideje: izgubljenu znanost hermetizma. Iako je s tom granom misticizma došao u kontakt nedvojbeno uz pomoć Reghinija i članova družine Ur, izgleda da je Evolino iznimno znanje o hermetizmu zapravo potjecalo iz jednog drugog izvora. Jacopo da Coreglia piše da je to bio jedan svećenik, otac Francesco Olivia, koji je duboko zašao u hermetičku znanost pa kada je naslutio natprosječnog učenika, dao je Evoli pristup dokumentima koji su inače bili rezervirani strogo za adepte u užem krugu. Ti dokumenti bavili su se ponajprije naučavanjima Mirjamina bratstva (Fratellanza terapeutica magica di Myriam), koje je osnovao dr. Giuliano Kremmerz, pravim imenom Ciro Formisano (1861-1930). Evola u „Hermetičkoj tradiciji'' spominje kako je Mirjamin ''Pamflet D'' bio temeljan ta njegovo razumijevanje četiriju elemenata.  Evolino poznavanje hermetizma i alkemijskog umijeća nije se ograničavalo na zapadne izvore, poznavao je također i jednog indijskog alkemičara imenom C.S. Narayana Swami Aiyar iz Chingleputa.  U to je doba indijska alkemija bila gotovo posve nepoznata zapadnome svijetu, i tek u novije vrijeme proučava ju se u odnosu prema zapadnjačkim tekstovima.

Godine 1926. Evola je objavio jedan članak u novinama Ultra (novine Teozofske lože u Rimu) o kultu Mitre, u kojem je snažno naglasio sličnosti tih misterija s hermetizmom.  U to vrijeme napisao je također Saggi sull idealismo magico (1925. g., Studije o magijskom idealizmu) te L'individuo ed il divenire del mondo (1926., Individua i postajanje svijeta), a nakon toga je slijedilo objavljivanje traktata o alkemiji, La Tradizione ermetica (Hermetička tradicija, Fabula nova, Zagreb 2008.,prim. prev.). Širina i dubina tog rada bile su tolike da je Karl Jung citirao Evolu u prilog vlastitim tvrdnjama kako ''alkemijski opus uglavnom ima posla ne tek s kemijskim eksperimentima kao takvima, nego s nečim što podsjeća na psihičke procese izražene pseudo-kemijskim jezikom''.  Nažalost, podrška koju je izrazio Jung nije bila uzajamna, jer Evola nije prihvatio Jungovu hipotezu da se u alkemiji radi tek o psihičkim procesima.

Problematizirajući gledište Renéa Guénona (1886-1951) da duhovni autoritet stoji iznad vladarske moći, Evola je napisao djelo L'uomo come potenza (Čovjek kao moć); u trećem revidiranom izdanju (1949.) taj naslov promijenjen je u Lo yoga della potenza (Joga moći).  Riječ je o Evolinoj raspravi o hinduističkoj tantri, u kojoj se on služi primarnim izvorima o kaula tantra, koja je u to vrijeme bila posve nepoznata u zapadnome svijetu. Evolu je u proučavanje tantrizma uveo Decio Calvari, predsjednik Talijanskog neovisnog teozofskog saveza.  Evoli je također bio omogućen pristup autentičnim tantričkim tekstovima izravno iz kaula škole tantrizma putem njegova druženja sa sir Johnom Woodroofom, koji je i sam bio uvaženi učenjak ali i praktičar tantre, pod čuvenim pseudonimom Arthur Avalon. Značajan dio knjige Joga moći potječe zapravo iz Woodroofovih osobnih zabilješki o kaula tantrizmu. Woodroofa se i danas smatra vodećim među prvim istraživačima tantrizma (na Zapadu).

Evolino mišljenje kako kraljevski, odnosno kšatrija put u tantrizmu nadvisuje bramanski, odnosno svećenički put, vrlo je dobro potkrijepljen i samim tantrističkim tekstovima, u kojima je Vira, tj. aktivni modus prakse postavljen iznad svećeničkog modusa u kaula tantrizmu. Herojski, odnosno solarni put tantrizma predstavlja za Evolu sistem zasnovan ne na teoriji, nego na praksi – aktivni put kakav valja naučavati u degeneriranoj epohi hinduističke kali juga, „mračnoga doba", u kojemu su čisto intelektualni ili kontemplativni putovi ka božanskom pretrpjeli velik pad svoje učinkovitosti.

Riječima samoga Evole:

„Krajem 1930.-ih posvetio sam se radu na dvije svoje najvažnije knjige o istočnjačkoj mudrosti: potpuno sam revidirao L'uomo come potenza, koja je dobila nov naslov, Lo yoga della potenza, te sam napisao sustavno djelo o prvotnome budizmu pod naslovom La dottrina del risveglio (Doktrina buđenja)."

Evolin rad o ranoj povijesti budizma objavljen je 1943. godine. Središnja tema tog djela nije uobičajeno gledište o budizmu kao putu duhovnog odricanja – umjesto toga ono je fokusirano na Budhinu ulogu asketskoga kšatrije, jer je to bila kasta kojoj je on zapravo pripadao, kako stoji u najranijim budističkim zapisima.

„Povijesni Siddharta bio je princ (knez) od Śakya, kȘatriya (pripadnik ratničke kaste), asketski 'borac' koji je sebi otvorio put vlastitom snagom. Tako Evola naglašava 'aristokratski' značaj prvobitnoga budizma, koji definira kao 'onaj koji u sebi posjeduje virilnu (muževnu) i ratničku snagu (Budhino proglašenje označeno je lavljom rikom)koja je primijenjena na nematerijaloj i izvanvremenskoj ravni... budući da ona transcendira tu ravan i ostavlja je iza sebe."

Knjiga koju mnogi smatraju Evolinim remek-djelom, Pobuna protiv modernoga svijeta, bila je objavljena 1934. g. , a na nju su utjecala djela Oswalda Spenglera Propast Zapada (1918.) i Renéa Guénona Kriza modernoga svijeta, koje je obje na talijanski jezik još prije preveo Evola. Spenglerov doprinos u tom pogledu je pluralitet civilizacija, koje potom padaju u obrazac rađanja, rasta i propasti. To je povezano s Guénonovim idejama o ''mračnom dobu'', odnosno hinduističkom kali juga, koje jednako oslikavaju tmurnu sliku civilizacije u propadanju. Originalna verzija Evolina djela Misterij grala bila je dodatak prvom izdanju knjige Pobuna protiv modernoga svijeta, te je s njome tijesno povezana.  Tri godine poslije Evola je preradio taj dodatak u zasebnu knjigu koja se prvo pojavila kao jedna u nizu religijskih i ezoterijskih studija koje je objavila poznata talijanska izdavačka kuća Laterza, a koja je između ostaloga objavila i djela S.Freuda, C.G. Junga i dr. U toj knjiza Evola iznosi tri glavne premise povezane s mitom o gralu: da gral nije kršćanski misterij nego hiperborejski, da je on misterijska tradicija i da se taj mit bavi ponovnom uspostavom svetog kraljevanja. Evola opisuje svoj rad na Gralu u pogovoru prvome izdanju (1937.):

„Da bi se živjelo i shvatilo simbol Grala u njegovoj čistoći, značilo bi to danas probuđenje onih snaga koje mogu pribaviti u tu svrhu jednu transcendentnu točku odnošenja, probuđenje koje će se možda pojaviti sutra, nakon velike krize, u obliku jedne epohe koja ''premašuje nacije''. Značilo bi to i oslobađanje takozvane svjetske revolucije od lažnih mitova koji truju taj simbol i koji omogućuju njegovo potlačivanje kroz mračne, kolektivističke i iracionalne sile. Dodatno, to bi značilo razumijevanje puta prema istinskom jedinstvu koje bi bilo istinski spodobno nadmašiti ne samo materijalističke – mogli bismo reći, luciferijanske i titanske – oblike moći i kontrole, nego također i lunarne oblike ostataka religiozne poniznosti i aktualnog neospiritualističkog osipanja."

Još jednu Evolinu knjigu, „Eros i misteriji ljubavi", moglo bi se smatrati za nastavak njegovih eksperimentiranja s tantrizmom. Ta se knjiga, točnije, ne bavi načelom erotike u uobičajenom smislu riječi nego toj temi pristupa kao visoko konceptualiziranoj igri između polarnosti, usvojenoj iz tradicionalne uporabe erotskih elemenata u istočnom i zapadnom misticizmu i filozofiji. Tako je ovdje opisan put prema svetoj seksualnosti, te korištenje erotskog principa kako bi se transcendiralo normalne granice svijesti. Evola opisuje tu svoju knjigu u sljedećem odlomku:

„No, u ovoj studiji, metafitika će također imati drugo značenje, takvo koje nije nepovezano s izvornom riječju budući da 'metafizika' doslovno znači  znanost o onome što je s onu stranu fizičkog. U našem istraživanju, to '' iza fizičkog'' neće pokrivati apstraktne koncepte ni filozofske ideje, nego ono što se može razviti iz nekog iskustva koje nije samo fizičko nego je transpsihološko i transfiziološko. Doprijet ćemo do toga putem doktrine o mnogostrukim stanjima bića i putem jedne antropologije koja nije ograničena na jednostavnu dihotomiju duša-tijelo, nego je svjesna 'suptilnih' pa čak i transcendentalnih modaliteta ljudske svijesti. Iako posve strano suvremenoj misli, znanje ove vrste činilo je integralni dio drevnog učenja i tradicija raznih naroda."

Među glavna Evolina djela pripadaju još i Meditacije među vrhovima, u kojima se uspon na planinu uspoređuje s uzlaskom. Ovu ideju može se naći u mnogim tradicijama, pri čemu se planine često štuje kao posrednike između sila neba i zemlje. Evola je bio vrstan planinar i svladao je nekoliko vrlo teških uspona, primjerice po sjevernoj stijeni Istočnog Lyskama godine 1927. U oporuci, pak, tražio je da se nakon njegove smrti urna s njegovim pepelom položi u pukotinu glečera na Monte Rosa.

Evolino glavno političko djelo bilo je Čovjek među ruševinama. To je imala biti deveta Evolina knjiga objavljena na engleskom. Istodobno s knjigom Čovjek među ruševinama, Evola je radio i na knjizi Jahati tigra koja je komplementarna ovoj prvoj, iako nije bila objavljena sve do 1961. godine. Te dvije knjige idu zajedno i ne može ih se prosuđivati odvojeno. Čovjek među ruševinama prikazuje univerzalno stanovište idealne politike, Jahati tigra bavi se, pak, praktičnom egzistencijalnom perspektivom za pojedinca koji želi očuvati svoj 'hegemonikon', odnosno unutrašnji suverenitet.  Knjiga „Jahati tigra" je u biti filozofski zbir naputaka u kojemu su razne struje njegove ranije misli sada spletene u jednu cjelinu. To djelo u mnogočemu je kulminacija Evoline misli o ulozi tradicije u „mračnome dobu" – da će tradicionalni pristup koji je zastupljen na Istoku usporiti silu kali-juge, na način ''jahanja tigra'' – što je ujedno i popularna tantrička izreka. Utoliko, Evola ne zastupa povlačenje od modernoga svijeta, nego umjesto toga valja ovladavati silama tame i materijalizma inherentnima u razdoblju kali-juga. Njegov stav prema politici razlikuje se ovdje od stava izraženog u knjizi Čovjek među ruševinama, u kojoj poziva na apolitičan tip pojedinca.

„(...) taj tip čovjeka može se samo osjećati nezainteresiranim i odvojenim od svega što je danas 'politika'. Njegov princip će biti apoliteia, kako se to nazivalo u starini. (...) Apoliteia je distanca nepovrediva ovim društvom i njegovim 'vrijednostima': ono ne prihvaća da bude vezano bilo čime duhovnim ili moralnim.

Osim ovog glavnog korpusa tekstova koje smo upravo spomenuli, Evola je objavio i brojne druge radove, primjerice „Put samuraja", „Staza prosvjetljenja prema mitraističkim mistrijima", Il Cammino del Cinabro (autobiografija); „Taoizam – magija/misticizam", te L'arco e la clava. Preveo je na talijanski jezik glavna djela Bachofena, Guénona, Weiningera i Gabriela Marcela, te Spenglerovo djelo „Propast Zapada".

Godine 1945. Evola je stradao od zalutale bombe i ostao je paraliziran od pojasa nadolje. Preminuo je 11. lipnja 1974. g. u Rimu. Tražio je da ga od pisaćeg stola premjeste do prozora odakle se mogao vidjeti Janiculum (sveti brežuljak posvećen Janusu, bogu s dva lica koji gleda u ovaj i u onaj svijet), kako bi umro u uspravnom položaju. Nakon smrti njegovo je tijelo kremirano a njegov pepeo rasut po glečeru na vrhu Monte Rosa, kako je i želio.

(Prevela s engleskog jezika: Marina Kralik)

 

Evola Knew

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.