Hiperborejska Dacija i dva kruga civilizacije (ruskog filozofa A.G. Dugina)

 

 

Ponajviše nas ovdje zanimaju oni arhetipovi i proročanstva Sjevera, što ih sveti tekstovi, legende i mitovi prenose svojom vlastitom snagom.Svi oni definiraju jednu posve autentičnu stvarnost, neovisno o konkretnim povijesnim uvjetima, a njihovu veliku privlačnost tijekom epoha nije ni potrebno posebno dokazivati. Kao i mitovi o Atlantidi, tako i mitovi o Hiperboreji imaju sljedeću prednost: podsjećaju na smisao zemaljske domovine; ali na posve različit način od atlantidskih mitova koji su ograničeni na južnija područja. Tajni govor i simbolizam hiperborejskih mitova iz cirkumpolarnih predjela razumijemo zahvaljujući vrijednim ostatacima tajanstvenoga hiperborejskog etnosa. Ovdje izraženi motivi s lakoćom nalaze svoj izraz u toponimima, simbolima, u folkloru i narodnim predajama, u bajkama, pričama, pjesmama i, posebice, u drevnim proročanstvima. Stoga hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na imaginarnome sjeveru našeg kontinenta. 

 

 

Hiperborejska Dacija i dva kruga civilizacije (ruskog filozofa A.G. Dugina)

 

 Za polazište ovog dijela istraživanja izdvajamo neke vrlo zanimljive podatke iz sakralne geografije najjužnijeg (točnije jugozapadnog) područja Gardarike (Gardarička kneževina), podatke prikupljene u knjizi Hiperborejska Dacija rumunjskog tradicionalističkog autora guenonovske orijentacije Geticusa (Vasile Lovinescu). U tom radu, temeljem sakralne toponimije i duboke analize rumunjskog folklora, autor je uvjerljivo dokazao da je drevna Dacija (Rumunjska i Moldavija) nekada bila sveto središte hiperborejske tradicije. U odnosu na polarnu Hiperboreju sekundarno središte, ali više primordijalno od drugih posredničkih duhovnih središta tradicionalnih civilizacija. Mišljenja smo da je teza o hiperborejskoj Daciji posve utemeljena. Stoga ćemo se posebno zaustaviti na misteriju delte Dunava, gdje se prema Geticusu nalazilo jedno od glavnih svetišta hiperborejskog Apolona, božanskog principa najprimordijalnije, prvobitne Tradicije.

 

Autor Hiperborejske Dacije istaknuo je jednu značajnu karakteristiku delte Dunava i njenog kultnog središta. Rijeka se u Crno more ulijeva na 45° paralele, odnosno na točki koja dijeli sjevernu polutku na dva dijela. Na taj način, Apolonovo kultno središte nalazi se u točki krajnjeg Sjevera za cijelu južnu polovicu sjeverne polutke, odakle je Dacijom potekla najstarija razvijena civilizacija poznata suvremenim povijesničarima. Istaknimo da 45° paralela ima općenito vrlo značajnu ulogu u cijeloj Euroaziji, pa tako i na njenom krajnjem Zapadu. U Francuskoj se približno na istoj širini nalaze dva najvažnija sveta središta: Luon (Grad Luga – središte geografske spirale druida, koji je Louis Charpentier proučio u svojoj knjizi Giganti i tajna podrijetla) i Grenoble ("zemlja Dauphina", čiji je solarni hiperborejski simbolizam istraživan u knjizi Zemlja Dauphina, autora Severina Batfroia i Guya Béatricea, učenika Eugèna Canselieta). Istovremeno se na krajnjem Istoku, u Mongoliji, približno na istoj širini nalazi sveto središte Džingis-kanova carstva (grad Urga). Štoviše, granica Ruskog carstva uglavnom je pratila tu paralelu na ogromnom području, opisujući oko njega pravac nalik sinusoidi koja se spušta na jug s Kavkaza, preko Kazahstana i na planine Pamira, te se podiže ka sjeveru u jugoistočnom Sibiru, na Altaju i duž rijeke Amur. A uz tu značajnu paralelu, gdje je smješteno Apolonovo kultno središte hiperborejske Dacije, za nas je vrlo važna i geografska dužina tog mjesta – 30. stupanj istočne dužine.

 

Može se reći da taj meridijan predstavlja os oko koje su raspoređeni Slaveni: zapadno od nje su Poljaci, Česi, Slovenci, Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Bjelorusi, a istočno od nje Velikorusi. Tako se može uz "krajnji sjeverni" položaj hiperborejske Dacije, u odnosu na svijet Sredozemlja, vidjeti i njen najjužni položaj u odnosu na slavensko-baltičko-skandinanski svijet, tj. u odnosu na Rusiju-Gardariku. Ušće Dunava ustvari je uvijek bilo južna sakralno-geografska točka pritiska ukupne "mase" slavensko-ruskog svijeta sa sjevera. Također, zanimljivo je da se nekadašnja hiperborejska Dacija nalazila unutar Rusije kao Galička kneževina – najjužnija ruska pokrajina.

 

Temeljem navedenih razmišljanja može se stvoriti dualnu sakralno-geografsku sliku, a Geticusova hiperborejska Dacija služi kao spojnica između dva nasuprotna kruga: sredozemnog na jugu i "Gardarikanskog", slavensko-ruskog, na sjeveru (zajedno s baltičkim i skandinavskim elementima). Ta dva kruga, uvjetno rečeno, raspostiru se oko našeg 30. meridijana istočne dužine, odnosno ispod i iznad ušća rijeke Dunava. Za točku suprotnu u odnosu na Dunavsku deltu na 30° istočne dužine, bilo je najlogičnije uzeti presjek tog meridijana sa sjevernim Polarnim krugom "odozgor" i s Rakovom obratnicom "odozdol". Ti pojasevi na prirodan način, svaki sa svoje strane, obujmljuju ¼ dužine meridijana od Sjevernog pola do ekvatora i dijele udaljenost od hiperborejske Dacije do Sjevernog pola i od ekvatora još jednom napola. Na taj način dobivaju se dva kruga: sjeverni sa središtem nedaleko od ruskog grada Velike Luke (ovdje se treba iznova prisjetiti Charpentierovog rada Giganti i tajna podrijetla, gdje se detaljno razmatra ulogu "boga" Luga u sakralnoj geografiji druida, te fonetsku sličnost ruske riječi "luka", riječna okuka, s keltskom riječi "lug") i južni, čije se sakralno središte nalazi u Sredozemnom moru, u točki jednako udaljenoj od Krete i Cipra, koliko i od delte Nila i južne obale Anatolije.

 

Za potvrdu sakralne utemeljenosti dobivenog prikaza može se navesti još jedan važan dokaz: srednjovjekovne skandinavske geografske karte i njihov opis sakralne slike svijeta. Te karte prikazuju uglavnom krugove i na njima kontinenti uopće nisu prikazani, iako su simbolički prisutni u nazivima mjesta i vrlo često nose iste grafičke oznake. One sadržavaju znak koji simbolizira tri vodena prostora: dvije svete rijeke – Tanis (Dnjepar) i Geon (Nil), te Sredozemno more koje je preko Mramornog povezano sa Crnim morem. Bitno je napomenuti, također, da Tanais-Dnjepar i Geon-Nil teku uglavnom po 30.-om meridijanu istočne dužine, Dnjepar sa sjevera na jug, a Nil s juga na sjever. Taj paralelizam dviju najvećih sakralnih rijeka pruža dovoljno razloga za teoriju o dva kruga civilizacije:

 

 

 

Slika 5: Rijeke Dnjepar i Nil u odnosu na strane svijeta.

 

Prisjetimo se i poznatih izvještaja o tome kako su Hiperborejci slali darove Apolonovom hramu na otok Delu, budući da Del približno označava južnu granicu utjecaja sjeverne hiperborejske civilizacije, mjesto dokud su dopirali duhovni utjecaji iz sjevernog kruga. Usto, valja istaknuti i "Jantarni put", tj. kasnije put od "Varjaga do Grka", iz Baltika u Grčku. Tim su putom sjeverni narodi izvozili zagonetno "zlato sjevera" koje se kasnije izjednačavalo s jantarom, a prvobitno je imalo čisto inicijacijsko i ezoterijsko značenje. Tako hiperborejski sjeverni krug, sva "Gardarika" i toponimi u Rusiji, obiluju polarnim simbolizmom u imenima ruskih gradova i slavenskih naroda. U riječima "Poljska" (zemlja), "Poljani" (slavenski narod), "Polock" (grad u Rusiji), u varijacijama "bor" (grad), Borovski (grad), očuvani su apolonijski polarni korijeni POL, APOLLO – POLUS, što je po zakonima sakralne lingvistike istovjetno korijenu bor u grčkoj riječi "boreja – sjever".[1] Također je karakteristična prisutnost toponima s osnovom mur. Takav je slučaj grad Murom, koji prema H. Wirthu potvrđuje svezu s primordijalnim kultnim središtem "Mo-Uru". Naposljetku, valja istaknuti da jedan od najvećih staroruskih gradova – Tula – ima naziv istovjetan hiperborejskoj Tuli (Tule). Uočljivo je da se čak u najstarijem grbu toga grada nalazi hijeroglif hiperborejske osmerokrake zvijezde, iako stilizirane u pojednostavljenom utilitarnom ključu, što je u skladu s proizvodnjom oružja kao glavnom gospodarskom djelatnošću grada.

 

Slika 6: Zanimljiv su detalj u grbu dva zlatna čekića, cijev i oštrice su srebrni, što odgovara simbolizmu "velikih misterija" – verikalna os, dva čekića i zlato; i "malih misterija" – horizontalna os i središnje osi, cijev i oštrice te srebro.

 

 

Uz toponimiku postoji još mnoštvo drugih aspekata kao dokaz da zemlje Gardarike-Rusije, kao i baltičko-germanske zemlje s kojima imaju granice, predstavljaju središte posebne sakralne geografske energije. Na njene tragove nailazimo u mjesnom folkloru, u mitovima, u posebnim tumačenjima kršćanstva u sunčanom, sjevernom, svjetlosnom i herojskom ključu. Tu je bitno navesti da su prvi pravi ruski pravoslavni sveci bili Boris i Gljeb, braća i knezovi: ime prvog ima prema slavenskoj nirukti[2] izrazito apolonijski, hiperborejski karakter – BOR, varijanta "Boreje"i boga Apolona. U skladu s tom "narodnom" etimologijom, zapravo sakralno-lingvističkom, treba promatrati i ruski božićni obićaj jedenja svinje, čiji je slavenski naziv "brav" (borov) sačuvao jasnu fonetsku srodnost s imenom sjeverne polarne zemlje u hinduizmu – Barahu ("zemlja vepra"). Povezanost Božića – zimskog solsticija – s "Borejom", očigledna je u ikonopisnom kanonu likova Borisa i Gljeba koji također imaju novogodišnji karakter. Boris se uvijek prikazuje starijim, "starim", što je istaknuto i njegovom bradom (ruska riječ "brada" također zvuči "hiperborejski"[3]), a Gljeb mlađim, "mladim", bez brade. Zapravo, ova sveta braća simbol su stare i nove godine, sjedinjeni u pravoslavnom kanonu te simboliziraju zimski solsticij.

 

U svakom slučaju, hiperborejska Dacija predstavlja južnu granicu hiperborejske Gardarike-Rusije te u sebi objedinjuje hiperborejsku sunčanu i mitološku sakralnu energiju Sjevera. Međutim, njen središnji položaj između dva kruga daje joj jedinstvenu ulogu u "sakralnom poretku" i djelomice objašnjava postojanost hiperborejske linije na rumunjskom tlu. U odnosu na južni krug, "egipatski", uloga hiperborejske Dacije još je naglašenija zbog činjenice postojanja sjevernoga kruga i na taj način ona postaje istaknuti rezervoar sakralno-geografskog impulsa, odnosno mjesto kojim prolazi drevni "Jantarni put" – put koji slijedi "zlato sjevera".

 

 

 


[1] Usp. R. Guénon: Kralj svijeta; Tradicionalni oblici i kozmički ciklusi; H. Wirth: Podrijetlo čovječanstva.

[2]Nirukta – hinduistički princip sakralne lingvistike koji ne uzima u obzir etimologiju riječi, nego njihovu srodnost s mantričkim fonemima. Nirukta je višestruko analogna određenim operacijama židovske Kabale. Usp. R. Guénon: Tradicionalni oblici i kozmički ciklusi.

[3]Otuda potječe ruski običaj obaveznog nošenja brade, po kojem se "sunčevo" lice muškarca razlikuje od "mjesečevog" lica žene koje je samo napola "osvijetljeno" zrakama-vlasima. 

 

"Novo hiperborejsko otkrivenje" (Svezak drugi: Misteriji Euroazije), zadruga Eneagram, Zagreb, 2016.g.

 

Tribina "Kralj svijeta - buđenje arhetipa"

Poziv KIC Kralj svijeta mala

 

 

Poznato je da se u imperijalnom pohodu Istoka na Zapad, mongolska vojska okrenula nazad upravo na hrvatskim područjima, te su u 13. stoljeću bili osnovani "slobodni kraljevski gradovi" Zagreb, Klis, Split i Trogir. U tom je periodu bio izgrađen Medvedgrad, a utvrđeni su i mnogi drugi gradovi u Hrvatskoj.
 
Jedno pitanje posebno iskrsava poslije čitanja knjige "Zvijeri, ljudi i bogovi", budući da se u njoj najavljuje "nova velika vojna Mongola", novi pohod na Zapad i Sjever: Kako tumačite opisanu "vojnu Mongola" koju će predvoditi sam "Kralj svijeta"?
 
Najavljena tribina obuhvaća povijesnu i metapolitičku analizu "Kralja svijeta - buđenje arhetipa", s obzirom na tumačenje monarhizma, Žute doktrine i novo-euroazijstva. Putopisac susreće duhovne, znanstvene i političke vođe (lame) - u mjestima koja do danas golicaju maštu zapadnih istraživača. Knjiga donosi proročanstvo živog Bude od 17. svibnja 1921. godine te proročanstvo Kralja svijeta.
Rezultati ankete bit će objavljeni u zaključku tribine, u utorak 10. ožujka u KIC-u.  
 
 
 

Vladavina kvantitete i znaci vremena, R. Guenon

Čitali ste do sad neka djela Béle Hamvasa koji je upravo R. Guénonom bio nadahnuti i često ga je citirao, budući da je upravo njega smatrao jednim od najvećih duhovnih autoriteta XX.-og stoljeća. Poslije objavljivanja dva prijevoda (Kriza modernog doba 2005. i Kralj svijeta 2007. godine, Fabula nova),  knjiga Vladavina kvantitete i znaci vremena pojavila se kao treće djelo tog najznačajnijeg predstavnika perenijalne filozofije, odnosno filozofskog pravca Sophia Perennis, na hrvatskome jeziku. 

"Ova knjiga bila je poput iznenadnog bljeska munje, nagli upad u moderni svijet jednog sveobuhvatnog znanja i gledišta, koji su bili krajnje tuđi vladajućoj atmosferi i svjetonazoru, potpuno oprečni svemu što obilježava moderni mentalitet." (Seyyed Hossein Nasr) Knjiga je primarno namijenjena duhovnim vođama te svim iskrenim duhovnim tragaocima za čistim i plemenitim domenama Apsolutnog, istraživačima spasonosnih putova ka sakralnom Carstvu u ovom "mračnom vremenu". Na žalost, čak i religijske organizacije našeg vremena često su profanirane do te mjere da je njihovim posredovanjem postalo nemoguće uzdizanje do istinske Svjetlosti. Također ni radovi R. Guénona ne mogu dati konačan odgovor na sva pitanja, iako nisu okoštali katekizam, kako je to slučaj u nekih njegovih zapadnih sljedbenika. Nakon razlaganja pogleda i ideja o pravoj bîti Tradicije, potrebno je prijeći na samu Tradiciju, udubiti se u nju te započeti s "djelovanjem uma", s prebivanjem u Sakralnom. Krenuti putom razumijevanja i otkrivanja njegovih tajni znači otisnuti se k posvećivanju i duhovnoj realizaciji. Poći za René Guénonom ne znači zanemarivanje do sad usvojenih gledišta i svjetonazora nego upravo njihovo produbljivanje, tj. upravo ono što Tradicija naziva "duhovnom realizacijom".   

Guenon mala02

Već smo odavno sebi dali u zadatak da za Krizu modernoga svijeta sastavimo jedan ponešto "doktrinarniji" nastavak kako bismo što točnije predstavili neke vidove tumačenja današnjeg doba u skladu s tradicionalnim shvaćanjem kojega se mislimo uvijek i izričito držati i koje je ovdje, uostalom, iz razloga koje smo istom naveli, ne samo jedino važeće nego čak, mogli bismo reći, i jedino moguće jer se bez njega takvo tumačenje ne bi moglo ni zamisliti. Razne okolnosti primorale su nas da ostvarenje tog zadatka odgodimo do danas, no to je nevažno onome tko je siguran da će se sve što se treba dogoditi, dogoditi u svoje vrijeme, i to vrlo često putevima koji su neočekivani i posve neovisni o našoj volji. Grozničava žurba koju naši suvremenici unose u sve što čine ne može ništa protiv toga, i ne može proizvesti baš ništa osim nemira i nereda, odnosno može proizvesti posve negativne posljedice. No zar bi takvi uopće i bili "moderni" da su bili u stanju shvatiti prednost praćenja onih znakova koji razotkrivaju okolnosti, a te su okolnosti daleko od "slučajnih", kako ih oni u svom neznanju zamišljaju, i u biti su samo više ili manje partikularizirani izrazi općeg reda, istodobno ljudskog i kozmičkog u koji se, htjeli-ne htjeli, moramo uklopiti?

(R. Guénon, iz predgovora) 

 

 

Biblioteka: Sophia perennis

Format: 14 x 22 cm, 296 stranica

Tisak: Denona d.o.o.

ISBN 978-953-7864-03-3

 

Cet ouvrage, publié dans le cadre du Programme d’aide à la publication «A.G.Matoš», a bénéfi cie du soutien de l’Institut français de Croatie. Cet ouvrage a bénéfi cié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français. Ova je knjiga, objavljena u okviru Programa pomoći izdavaštvu «A.G.Matoš», ostvarila potporu Francuskog instituta u Hrvatskoj, Ministarstva kulture Republike Hrvatske te Ureda za kulturu Grada Zagreba.

Zadruga za izdavaštvo Eneagram

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu ulogu u povijesti tumače iz perspektive autentične duhovnosti. Nastojimo čitatelju predstaviti bogate sadržaje i djela koji povijest i čovjeka tumače iz transcendentnog ishodišta, što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.


 

Benoist: ‘Identiteti se ne smiju reducirati na tržište’

 

benoist

U prepunoj dvorani Matice Hrvatske održano je u ponedjeljak 14. travnja. predavanje Alain de Benoista poznatog francuskog intelektualca, književnika i filozofa, voditelja francuskog think tanka "Grupa za studije i istraživanje europske kulture" (Groupement de recherche et d'études sur la culture européenne). Predavanje je organizirano na inicijativu odjela za politologiju Matice Hrvatske a uz glavnoga gosta su sudjelovali Jure Vujić pročelnik odjela za politologija i Tomislav Sunić kao prevoditelj. Alain de Benoist kao veliki prijatelj Hrvatske, sudjelovao je u serijalu "Komunistički zločini u Hrvatskoj" koji je nedavno pušten na Hrvatskoj televiziji, i u kojem govori o usporedbi komunizma i nacizma kao dvije glavne ideološke matrice modernih totalitarizma. Alain de Benoist je autor je mnogobrojnih knjiga i glavni je urednik časopisa: Nouvelle Ecole, Elements, (od 1968.) i Krisis (od 1988.). Njegovi članci pojavljuju se u mnogim listovima kao što je Mankind Quarterly, Le Figaro i Le monde. Njegova djelo" Sa desnog gledišta" (Vu de droite) je dobio Veliku nagradu Eseja Francuske Akademije.

Jure Vujić je istaknuo kako je Alain de Benoist često negativno etiketiran kao vođa europske "Nove desnice", istaknuvši kako je zapravo "Nova desnica" medijski i pežorativni konstrukt. De Benoistova Grupa za studije i istraživanje europske kulture je metapolitički intelektualni pokret koji nastoji oživotvoriti idejne matrice europske tradicije usprotivljujući se svakom obliku kulturnog centralizma i globalizma. Vujić je naglasio kako se ta višeslojna idejna struja nikada nije poistovjećivala s tradicionalnom, kontrarevolucionarnom desnicom, niti s fašističkom, jakobinskom ili rasističkom desnicom, niti s liberalnom konzervativnom desnicom. Nova desnica nesumnjivo je izvukla određene pouke iz kritike filozofije prosvjetiteljstva, a ta kritika uvijek je bila bliža "desnici" nego "ljevici". No, kada je riječ o društvenoj kritici, Nova desnica uglavnom se poziva na ljevičarske autore, bilo da je riječ o krilu francuskih socijalista (Proudhon, Sorel, Pierre Leroux, Benoit Malon i drugi) ili o nešto modernijim "ljevičarskim" misliocima i piscima kao što su Ivan Illich, Andre Gorz, Herbert Marcuse, Cornelius Castoriadis, Noam Chomsky, Antonio Gramsci, Benjamin Barber, Michael Walzer ili Naomi Klein.

Alain de Benoist je predstavio u svom izlaganju, razmišljanja o budućnosti identiteta što je i glavna tematika njegove zadnje knjige "Mi i Drugi" ( Nous et les Autres). Istaknuo je kako je problematika identiteta eminentno moderno pitanje moderne i postmodernog društva u kojem nestaju jasni i čvrsti reperi. De Benoist je ukazao na važnost spoznaje složene i višeslojne geneze i genealogije identiteta u objektivnom, subjektivnom filozofskog smislu naglasivši nužnost poštivanje svih kolektivnih nacionalnih, vjerskih i etničkih identiteta. Istaknuo je kako je glavna prijetnja svim kolektivnim identitetima neoliberalna tržišna sekularizirana globalizaciju kao "stroj za uništavanje naroda". Naime, de Benoist je mišljenja da je glavna ugroza za opstanak i razvoj kulturnih identiteta u pluralnosti, financijska trans-nacionalna tržišna dinamika koja iskorjenjuje narodne zajednice i pojedince iz svojih tradicionalnih i komunitarnih korijena i promiče pod krinkom globalizacije procesa uniformizacije što kao protureakcija izaziva rasplamsavanje agresivnih političkih i etno-vjerskih "reaktivnih identiteta". (Izvor: Milan Glavinić, dnevno.hr) 

Uzlazak Merkura

Uzlazak Merkura: Život i djela Juliusa Evole

(Autor: Gwendolyn Taunton, objavljeno na mrežnoj stranici Primordial Traditon 1. 12. 2012.)

«Ako revan i zauzet čovjek, poduzevši neko djelo, ne postigne uspjeh,
ne smije se za to okriviti njega –
On i dalje vidi i zapaža istinu.»
Sauptikaparvan iz Mahabharate (2:16)

Ako bismo htjeli izdvojiti nešto, neki pojedini aspekt kojim bismo okarakterizirali Juliusa Evolu, onda bi to bila njegova duboka želja da transcendira običnost, svijet profanosti. Ta želja je bila obilježena žudnjom za Apsolutom, onim što Germani nazivaju ''više od života'' – mehr als leben. Ideja transcendiranja svjetovnoga života daje ton ne samo njegovim idejama i filozofiji, ona je vidljiva i u cijelom njegovom životu koji zvuči kao tužaljka uspjesima. U mlađim godinama Evola se isticao izvrsnošću u svemu čega se izabrao prihvatiti: njegov talent očitovao se u književnosti, po čemu ga se i najbolje pamti, ali isto tako i u likovnoj umjetnosti te u okultnim krugovima.

Rođen u Rimu 19. svibnja 1898., Giulio Cesare Andrea Evola bio je sin aristokratske sicilijanske porodice, i poput mnoge djece rođene na Siciliji bio je odgajan u strogom katoličkom duhu. Kako se prisjeća u svojoj intelektualnoj autobiografiji, Il cammino del cinabro (1963.), slobodno vrijeme najradije je provodio u slikanju, za koje je bio prirodno nadaren, te u odlasku u knjižnicu kad god je mogao, kako bi čitao knjige Oscara Wildea, Nietzschea i Otta Weiningera.   U mladosti je studirao za inženjera, uz izvrsne ocjene, no odlučio je prekinuti studij prije diplome zato što ''nije htio biti buržuj, poput njegovih studentskih kolega''. S devetnaest godina Evola je otišao u vojsku i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu kao časnik brdske artiljerije. To iskustvo poslužit će mu poslije kao inspiracija, kada bude uzimao planine kao metaforu za samoću i uspinjanje iznad htonskih sila zemlje. Evola je prijateljevao i s Mirceom Eliadeom, s kojim se dopisivao od 1927. godine do svoje smrti. Družio se i s tibetologom Giuseppeom Tuccijem te s tantričkim znanstvanikom sir Johnom Woodroofom (pseud. Arthur Avalon).

U mlađim danima Evola je kratko bio uključen u umjetničke krugove, i unatoč tome što je to bila tek kraća životna epizoda, to vrijeme donijelo mu je također i brojna priznanja. Iako je poslije proglasio dadaizam za dekadentnu formu umjetnosti, Evola je prvu popularnost stekao upravo unutar moderne umjetnosti, osobito se zanimajući za Marinettija i futurizam. Njegovo ulje na platnu, Unutrašnji pejzaž u 10 i 30 ujutro, danas visi na zidu Nacionalne galerije moderne umjetnosti u Rimu.  Nakon osobne krize, međutim, okrenuo se proučavanju Nietzschea, iz čega je potekla njegova Teoria dell individuo assoluto (1925). Od 1921. Evola je napustio likovnu umjetnost kao sredstvo kojim će ostaviti svoj trajni trag u svijetu. Revolucionarni stavovi Marinettija, futurističkog pokreta i takozvane 'avant-garde' koji su ga nekoć fascinirali, Evoli više nisu izgledali vrijedni pažnje s njihovim djetinjastim naglascima na ''šokiranju buržoazije''. Slično tome, iako je bio darovit pjesnik, Evola je (poput Arthura Rimbauda, kojim se inspirirao), napustio pisanje poezije s dvadeset i četiri godine. Nakon toga više nije napisao pjesmu niti naslikao sliku sljedećih četrdeset godina. Odljubivši se od umjetnosti, Evola je izabrao drugo područje koje će mu jednoga dana donijeti još veće priznanje.

Sve do danas, magijski radovi skupine Ur i njezine nasljednice Krur pripadaju među najsofisticiranije tehnike koje su nastale na modernom Zapadu a koje služe za prakticiranje ezoterijskog znanja. Zasnovane su na mnoštvu raznovrsnih primarnih izvora, od hermetičkih tekstova do naprednih joga tehnika, a Evola je imao istaknutu ulogu u objema tim skupinama. Napisao je i uredio brojne članke za časopis Ur, koji su sakupljeni u knjizi Uvod u magiju: rituali i tehnike za maga, u kojoj su osim Evolinih članaka uvršteni i tekstovi Arthura Reghinija, Giulija Paresea, Ercolea Quadrellija i Gustava Meyrinka. Originalan naslov ovog zbornika na talijanskome jeziku glasi : Introduzione alla Magia quale scienza dell'lo, ''Uvod u magiju kao znanost o ''Ja''.  U tom smislu, ''Ja'' je najbolje protumačiti kao ''ego'', odnosno kao manipulaciju volje, ideja koju se može naći i u radovima jednog drugog poznatog ''maga'', Aleistera Crowleya i njegovom pojmu thelema. Originalno je Ur izlazio kao mjesečnik, a prvi broj bio je tiskan u siječnju 1927.g.

Priloge u toj publikaciji napisali su grof Giovanni di Caesaro, štajnerijanac, Emilio Servadio, istaknuti psihoanalitičar, te Guido de Giorgio, poznati pristaša Rudolfa Steinera i autor radova o hermetičkoj tradiciji. U tom je razdoblju Evola upoznao i Artura Reghinija, čije ideje će ostaviti trajni utisak na njega. Arturo Reghini (1878-1946) zanimao se za spekulativnu masoneriju i za antropozofiju R. Steinera, upoznao je Evolu s tekstovima R. Guénona i pozvao ga je da se pridruži skupini Ur. Skupina Ur, te poslije i njezina nasljednica Krur, okupile su određen broj ljudi zainteresiranih za Guénonova izlaganja o hermetičkoj tradiciji te za vedantu, taoizam, budizam, tantru i magiju.

Najveći utjecaj na Evolu imat će Arturo Reghini, koji je bio predstavnik tkz. Scuola Italica, „Talijanske škole", tajnoga reda koji je tvrdio da je preživio pad Rimskog Carstva, da se ponovno pojavio skupa s carem Friedrichom II., te da je potom nadahnuo firentinske pjesnike u 13. i 14. stoljeću, sve do Petrarke. Reghini je, kao i Evola, pisao članke među kojima i jedan pos naslovom Pagan Imperialism. Taj tekst pojavio se u Salamandra 1914. godine i u njemu Reghini rezimira svoj antikatolički program, a za povratak slavne poganske prošlosti. Taj tekst ostavio je dubok utisak na Evolu  i poslužio mu kao inspiracija za  njegov tekst sličnog naslova, Imperialismo pagano. „Poganski imperijalizam" objavljen 1928.g. kronika je negativnih posljedica kršćanstva na svijet. Prema Evoli, kršćanstvo je uništilo imperijalnu univerzalnost Rimskoga Carstva  time što je ustrajalo na odvajanju sekularnog i spiritualnog. Upravo iz tog razdvajanja izrasla je inherentna dekadencija i unutrašnje kvarenje modernoga doba. Iz nepomirljive opozicije kršćanstva prema zdravom poganstvu mediteranskoga svijeta izniknuo je sekularizam, demokracija, materijalizam, scijentizam, i ''suptilni boljševizam'' koji je oglasio završno doba kozmičkog ciklusa što je u tijeku: doba ''tame'', kali-juga.  Tekst Imperialismo pagano bit će poslije revidiran u njemačkom izdanju pod naslovom Heidnischer Imperialismus. Promjene koje se pojavljuju u njemačkom prijevodu pet godina poslije nisu bitno nedosljedne. Temeljni koncepti koji tvore podlogu Evoline misli ostali su slični, no promijenjen je određen broj važnih elemenata, čime se promijenilo i težište u Evolinu razmišljanju. ''Mediteranska tradicija'' iz prijašnjeg teksta sustavno je u tom prijevodu zamijenjena s ''nordijsko-solarnom tradicijom''. Godine 1930. Evola je pokrenuo vlastiti časopis, La Torre (Toranj).  Taj je časopis naslijedio Krur, a od dvije prethodne publikacije, Ura i Krura, razlikovao se u sljedećem, kako je to bilo objašnjeno u jednom uvodniku:

''Naša aktivnost u 1930.godini: - Čitateljima. Krur se mijenja. Ispunivši svoju zadaću koja se ticala tehničkog ovladavanja ezoterizmom, a koju smo sami sebi bili zadali prije tri godine, prihvatili smo poziv da prenesemo našu aktivnost na šire, vidljivije, neposrednije dano područje: na plan zapadne ''kulture'' i na probleme koji, u trenutku krize, zahvaćaju kako svijest pojedinca tako i masovnu svijest. (...) Zbog svih tih razloga Krur će promijeniti naziv u La Torre, djelo različitih izraza i jedne tradicije''.

Časopis La Torre napala su službena fašistička glasila poput L'Impero i Anti-Europa, te je La Torre prestao izlaziti nakon samo deset brojeva. Evola je napisao i članak pod naslovom „Fašizam kao volja za Imperijem i kršćanstvo", za časopis Critica Fascista koji je uređivao Evolin stari prijatelj Giuseppi Bottai. U njemu on ponovno oštro napada kršćanstvo i potvrđuje njegove negativne učinke, koji se očituju u porastu pobožne, licemjerne i pohlepne srednje klase kojoj nedostaju sve solarne kreposti što ih Evola pripisuje starome Rimu. Taj članak nije prošao nezapaženo i bio je žestoko napadnut u mnogim talijanskim periodicima. Bio je čak i tema jednog dugačkog članka u prestižnoj Revue Internationale des Societes Secretes (Partie Occultiste) u travnju 1928. g. , pod naslovom ''Un Satanist Italien: Jules Evola''.

Uz zao glas koji je pratio Evolin La Torre, bio je pridodan još jedan, bizaran incident povezan s reputacijom Ur skupine i njihovim pokušajima da formiraju ''magijski lanac''. Iako su ti pokušaji  da se ostvari nadnaravni utjecaj na druge bili vrlo brzo napušteni, pronijele su se glasine kako je skupina htjela na taj način ubiti Mussolinija. Evola opisuje taj događaj u svojoj autobiografiji Il Cammino del Cinabro:
"Neki su odbacivali tu raspravu (da bi se magijom moglo izazvati smrt državnog poglavara), no stalno su se dodavale nove priče o našem, tada već raspuštenom, ''lancu Ura'', što sve je dovelo do toga da Duce pomisli kako je postojala neka urota o upotrebi magije protiv njega. No, kada je čuo prave činjenice o tome, Mussolini je zaustavio sve akcije protiv nas. U stvarnosti je Mussolini bio vrlo otvoren prema sugestijama i također pomalo praznovjeran (reakcija mentaliteta temeljno nesposobnog za pravu duhovnost). Na primjer, istinski se plašio proricatelja sudbine i svako njihovo spominjanje bilo je strogo zabranjeno u njegovoj prisutnosti."

U tom razdoblju Evola je otkrio i nešto što će imati dubok utjecaj na mnoge njegove ideje: izgubljenu znanost hermetizma. Iako je s tom granom misticizma došao u kontakt nedvojbeno uz pomoć Reghinija i članova družine Ur, izgleda da je Evolino iznimno znanje o hermetizmu zapravo potjecalo iz jednog drugog izvora. Jacopo da Coreglia piše da je to bio jedan svećenik, otac Francesco Olivia, koji je duboko zašao u hermetičku znanost pa kada je naslutio natprosječnog učenika, dao je Evoli pristup dokumentima koji su inače bili rezervirani strogo za adepte u užem krugu. Ti dokumenti bavili su se ponajprije naučavanjima Mirjamina bratstva (Fratellanza terapeutica magica di Myriam), koje je osnovao dr. Giuliano Kremmerz, pravim imenom Ciro Formisano (1861-1930). Evola u „Hermetičkoj tradiciji'' spominje kako je Mirjamin ''Pamflet D'' bio temeljan ta njegovo razumijevanje četiriju elemenata.  Evolino poznavanje hermetizma i alkemijskog umijeća nije se ograničavalo na zapadne izvore, poznavao je također i jednog indijskog alkemičara imenom C.S. Narayana Swami Aiyar iz Chingleputa.  U to je doba indijska alkemija bila gotovo posve nepoznata zapadnome svijetu, i tek u novije vrijeme proučava ju se u odnosu prema zapadnjačkim tekstovima.

Godine 1926. Evola je objavio jedan članak u novinama Ultra (novine Teozofske lože u Rimu) o kultu Mitre, u kojem je snažno naglasio sličnosti tih misterija s hermetizmom.  U to vrijeme napisao je također Saggi sull idealismo magico (1925. g., Studije o magijskom idealizmu) te L'individuo ed il divenire del mondo (1926., Individua i postajanje svijeta), a nakon toga je slijedilo objavljivanje traktata o alkemiji, La Tradizione ermetica (Hermetička tradicija, Fabula nova, Zagreb 2008.,prim. prev.). Širina i dubina tog rada bile su tolike da je Karl Jung citirao Evolu u prilog vlastitim tvrdnjama kako ''alkemijski opus uglavnom ima posla ne tek s kemijskim eksperimentima kao takvima, nego s nečim što podsjeća na psihičke procese izražene pseudo-kemijskim jezikom''.  Nažalost, podrška koju je izrazio Jung nije bila uzajamna, jer Evola nije prihvatio Jungovu hipotezu da se u alkemiji radi tek o psihičkim procesima.

Problematizirajući gledište Renéa Guénona (1886-1951) da duhovni autoritet stoji iznad vladarske moći, Evola je napisao djelo L'uomo come potenza (Čovjek kao moć); u trećem revidiranom izdanju (1949.) taj naslov promijenjen je u Lo yoga della potenza (Joga moći).  Riječ je o Evolinoj raspravi o hinduističkoj tantri, u kojoj se on služi primarnim izvorima o kaula tantra, koja je u to vrijeme bila posve nepoznata u zapadnome svijetu. Evolu je u proučavanje tantrizma uveo Decio Calvari, predsjednik Talijanskog neovisnog teozofskog saveza.  Evoli je također bio omogućen pristup autentičnim tantričkim tekstovima izravno iz kaula škole tantrizma putem njegova druženja sa sir Johnom Woodroofom, koji je i sam bio uvaženi učenjak ali i praktičar tantre, pod čuvenim pseudonimom Arthur Avalon. Značajan dio knjige Joga moći potječe zapravo iz Woodroofovih osobnih zabilješki o kaula tantrizmu. Woodroofa se i danas smatra vodećim među prvim istraživačima tantrizma (na Zapadu).

Evolino mišljenje kako kraljevski, odnosno kšatrija put u tantrizmu nadvisuje bramanski, odnosno svećenički put, vrlo je dobro potkrijepljen i samim tantrističkim tekstovima, u kojima je Vira, tj. aktivni modus prakse postavljen iznad svećeničkog modusa u kaula tantrizmu. Herojski, odnosno solarni put tantrizma predstavlja za Evolu sistem zasnovan ne na teoriji, nego na praksi – aktivni put kakav valja naučavati u degeneriranoj epohi hinduističke kali juga, „mračnoga doba", u kojemu su čisto intelektualni ili kontemplativni putovi ka božanskom pretrpjeli velik pad svoje učinkovitosti.

Riječima samoga Evole:

„Krajem 1930.-ih posvetio sam se radu na dvije svoje najvažnije knjige o istočnjačkoj mudrosti: potpuno sam revidirao L'uomo come potenza, koja je dobila nov naslov, Lo yoga della potenza, te sam napisao sustavno djelo o prvotnome budizmu pod naslovom La dottrina del risveglio (Doktrina buđenja)."

Evolin rad o ranoj povijesti budizma objavljen je 1943. godine. Središnja tema tog djela nije uobičajeno gledište o budizmu kao putu duhovnog odricanja – umjesto toga ono je fokusirano na Budhinu ulogu asketskoga kšatrije, jer je to bila kasta kojoj je on zapravo pripadao, kako stoji u najranijim budističkim zapisima.

„Povijesni Siddharta bio je princ (knez) od Śakya, kȘatriya (pripadnik ratničke kaste), asketski 'borac' koji je sebi otvorio put vlastitom snagom. Tako Evola naglašava 'aristokratski' značaj prvobitnoga budizma, koji definira kao 'onaj koji u sebi posjeduje virilnu (muževnu) i ratničku snagu (Budhino proglašenje označeno je lavljom rikom)koja je primijenjena na nematerijaloj i izvanvremenskoj ravni... budući da ona transcendira tu ravan i ostavlja je iza sebe."

Knjiga koju mnogi smatraju Evolinim remek-djelom, Pobuna protiv modernoga svijeta, bila je objavljena 1934. g. , a na nju su utjecala djela Oswalda Spenglera Propast Zapada (1918.) i Renéa Guénona Kriza modernoga svijeta, koje je obje na talijanski jezik još prije preveo Evola. Spenglerov doprinos u tom pogledu je pluralitet civilizacija, koje potom padaju u obrazac rađanja, rasta i propasti. To je povezano s Guénonovim idejama o ''mračnom dobu'', odnosno hinduističkom kali juga, koje jednako oslikavaju tmurnu sliku civilizacije u propadanju. Originalna verzija Evolina djela Misterij grala bila je dodatak prvom izdanju knjige Pobuna protiv modernoga svijeta, te je s njome tijesno povezana.  Tri godine poslije Evola je preradio taj dodatak u zasebnu knjigu koja se prvo pojavila kao jedna u nizu religijskih i ezoterijskih studija koje je objavila poznata talijanska izdavačka kuća Laterza, a koja je između ostaloga objavila i djela S.Freuda, C.G. Junga i dr. U toj knjiza Evola iznosi tri glavne premise povezane s mitom o gralu: da gral nije kršćanski misterij nego hiperborejski, da je on misterijska tradicija i da se taj mit bavi ponovnom uspostavom svetog kraljevanja. Evola opisuje svoj rad na Gralu u pogovoru prvome izdanju (1937.):

„Da bi se živjelo i shvatilo simbol Grala u njegovoj čistoći, značilo bi to danas probuđenje onih snaga koje mogu pribaviti u tu svrhu jednu transcendentnu točku odnošenja, probuđenje koje će se možda pojaviti sutra, nakon velike krize, u obliku jedne epohe koja ''premašuje nacije''. Značilo bi to i oslobađanje takozvane svjetske revolucije od lažnih mitova koji truju taj simbol i koji omogućuju njegovo potlačivanje kroz mračne, kolektivističke i iracionalne sile. Dodatno, to bi značilo razumijevanje puta prema istinskom jedinstvu koje bi bilo istinski spodobno nadmašiti ne samo materijalističke – mogli bismo reći, luciferijanske i titanske – oblike moći i kontrole, nego također i lunarne oblike ostataka religiozne poniznosti i aktualnog neospiritualističkog osipanja."

Još jednu Evolinu knjigu, „Eros i misteriji ljubavi", moglo bi se smatrati za nastavak njegovih eksperimentiranja s tantrizmom. Ta se knjiga, točnije, ne bavi načelom erotike u uobičajenom smislu riječi nego toj temi pristupa kao visoko konceptualiziranoj igri između polarnosti, usvojenoj iz tradicionalne uporabe erotskih elemenata u istočnom i zapadnom misticizmu i filozofiji. Tako je ovdje opisan put prema svetoj seksualnosti, te korištenje erotskog principa kako bi se transcendiralo normalne granice svijesti. Evola opisuje tu svoju knjigu u sljedećem odlomku:

„No, u ovoj studiji, metafitika će također imati drugo značenje, takvo koje nije nepovezano s izvornom riječju budući da 'metafizika' doslovno znači  znanost o onome što je s onu stranu fizičkog. U našem istraživanju, to '' iza fizičkog'' neće pokrivati apstraktne koncepte ni filozofske ideje, nego ono što se može razviti iz nekog iskustva koje nije samo fizičko nego je transpsihološko i transfiziološko. Doprijet ćemo do toga putem doktrine o mnogostrukim stanjima bića i putem jedne antropologije koja nije ograničena na jednostavnu dihotomiju duša-tijelo, nego je svjesna 'suptilnih' pa čak i transcendentalnih modaliteta ljudske svijesti. Iako posve strano suvremenoj misli, znanje ove vrste činilo je integralni dio drevnog učenja i tradicija raznih naroda."

Među glavna Evolina djela pripadaju još i Meditacije među vrhovima, u kojima se uspon na planinu uspoređuje s uzlaskom. Ovu ideju može se naći u mnogim tradicijama, pri čemu se planine često štuje kao posrednike između sila neba i zemlje. Evola je bio vrstan planinar i svladao je nekoliko vrlo teških uspona, primjerice po sjevernoj stijeni Istočnog Lyskama godine 1927. U oporuci, pak, tražio je da se nakon njegove smrti urna s njegovim pepelom položi u pukotinu glečera na Monte Rosa.

Evolino glavno političko djelo bilo je Čovjek među ruševinama. To je imala biti deveta Evolina knjiga objavljena na engleskom. Istodobno s knjigom Čovjek među ruševinama, Evola je radio i na knjizi Jahati tigra koja je komplementarna ovoj prvoj, iako nije bila objavljena sve do 1961. godine. Te dvije knjige idu zajedno i ne može ih se prosuđivati odvojeno. Čovjek među ruševinama prikazuje univerzalno stanovište idealne politike, Jahati tigra bavi se, pak, praktičnom egzistencijalnom perspektivom za pojedinca koji želi očuvati svoj 'hegemonikon', odnosno unutrašnji suverenitet.  Knjiga „Jahati tigra" je u biti filozofski zbir naputaka u kojemu su razne struje njegove ranije misli sada spletene u jednu cjelinu. To djelo u mnogočemu je kulminacija Evoline misli o ulozi tradicije u „mračnome dobu" – da će tradicionalni pristup koji je zastupljen na Istoku usporiti silu kali-juge, na način ''jahanja tigra'' – što je ujedno i popularna tantrička izreka. Utoliko, Evola ne zastupa povlačenje od modernoga svijeta, nego umjesto toga valja ovladavati silama tame i materijalizma inherentnima u razdoblju kali-juga. Njegov stav prema politici razlikuje se ovdje od stava izraženog u knjizi Čovjek među ruševinama, u kojoj poziva na apolitičan tip pojedinca.

„(...) taj tip čovjeka može se samo osjećati nezainteresiranim i odvojenim od svega što je danas 'politika'. Njegov princip će biti apoliteia, kako se to nazivalo u starini. (...) Apoliteia je distanca nepovrediva ovim društvom i njegovim 'vrijednostima': ono ne prihvaća da bude vezano bilo čime duhovnim ili moralnim.

Osim ovog glavnog korpusa tekstova koje smo upravo spomenuli, Evola je objavio i brojne druge radove, primjerice „Put samuraja", „Staza prosvjetljenja prema mitraističkim mistrijima", Il Cammino del Cinabro (autobiografija); „Taoizam – magija/misticizam", te L'arco e la clava. Preveo je na talijanski jezik glavna djela Bachofena, Guénona, Weiningera i Gabriela Marcela, te Spenglerovo djelo „Propast Zapada".

Godine 1945. Evola je stradao od zalutale bombe i ostao je paraliziran od pojasa nadolje. Preminuo je 11. lipnja 1974. g. u Rimu. Tražio je da ga od pisaćeg stola premjeste do prozora odakle se mogao vidjeti Janiculum (sveti brežuljak posvećen Janusu, bogu s dva lica koji gleda u ovaj i u onaj svijet), kako bi umro u uspravnom položaju. Nakon smrti njegovo je tijelo kremirano a njegov pepeo rasut po glečeru na vrhu Monte Rosa, kako je i želio.

(Prevela s engleskog jezika: Marina Kralik)

 

Evola Knew

Promocija knjige 17. travnja 2014.g.

Pozivnica

Promocija knjige "Zvijeri, ljudi i bogovi" F.A. Ossendowskog

 

O knjizi će govoriti prof. Lada Čale Feldman, Katedra za teatrologiju i dramatologiju Sveučilšta u Zagrebu

i urednik Šimun Uremović

 

 

Knjižnica "Tin Ujević", Ulica grada Vukovara 14, u četvrtak 17. travnja 2014.g.

s početkom u 19 sati.

 

Putopisac susreće duhovne, znanstvene i političke vođe (lame) - u mjestima koja do danas golicaju maštu zapadnih istraživača. Knjiga donosi proročanstvo živog Bude od 17. svibnja 1921. godine te proročanstvo Kralja svijeta

 

 

Crvena Šambala

Crvena zvijezda nad Šambalom: sovjetska, britanska i američka obavještajna

služba u potrazi za skrivenom civilizacijom u Srednjoj Aziji

 

Richarda Spencea

 

Na putu preko pustopoljina Mongolije 1921. godine poljski pisac i prognanik Ferdinand Ossendowski zapazio je neko čudno ponašanje u mongolskih vodiča. Kada su se usred ničega zaustavile deve, počeli su moliti vrlo ozbiljno i čudna je šutnja spopala životinje i sve uokolo. Mongoli su mu kasnije objasnili da se isto ponavlja uvijek kada "Kralj svijeta u unutrašnjosti Zemlje moli i propituje usude svim narodima."

Od nekih lama Ossendowski je saznao da „Kralj svijeta“ vlada u tajanstvenom i navodno vrlo realnom kraljevstvu „Agarti“. U Agarti „učeni panditi [majstori budističke znanosti i umjetnosti] u kamene ploče urezuju sve zemaljske i vanzemaljske znanosti“. Svi koji otkriju pristup u Kraljevstvo u unutrašnjosti Zemlje zarade nevjerojatno znanje i moć. Ali Ossendowski nije bio samo usputni slušatelj. Kao što je navedeno u prethodnom članku, godine 1921. on će postati ključnim savjetnikom „pomahnitalog baruna“ Romana von Ungern-Sternberga koji je uspostavio kratkotrajan režim u glavom mongolskom gradu Urgi. Samoproglašeni je budistički ratnik sanjao povesti Sveti rat u Aziji i, navodno, pokušao je kontaktirati „Kralja svijeta“ u cilju ostvarenja tog plana.

 

rerih shamballa mala2

 

Vjerodostojnost Ossendowskoga napao je kasnije švedski istraživač Sven Hedin. Između ostalog, optužio ga je za plagiranje priče o Agarti prema ranijim radovima francuskog ezoteričara Josepha Alexandra St-Yves d' Alveydrea. U nekoj je mjeri to i točno, ali istraživač Hedin, veteran u potrazi za izgubljenim gradovima, nije odbacio mogućnost skrivenoga kraljevstva, štoviše, gajio je nadu da će ga vjerojatno on sam pronaći.

U svakom slučaju, Ossendowski nije izmislio priču o bajkovitoj zemlji svjetlosti, negdje na – ili ispod – prostranstava Srednje Azije, bilo da se zove Agarti, Agarta, Šangrila, ili najčešće Šambala. Neki vjeruju da budističko podzemno carstvo nastanjuju drevni, napredni ljudi, dok je drugima to duhovna dimenzija dostupna samo prosvijetljenima. Legenda o Šambali čvrsto je utemeljena u budističkoj tradiciji koja smješta kraljevstvo negdje na sjever Indije. U legendi je također opisan dolazak kralja Šambale s njegovim hrabrim slugama koji pobjeđuju nad zlom i uvode u zlatno doba u kojem vlada čista dharma. Kao što je navedeno, barun Von Ungern-Sternberg sam sebe zamislio je kao inicijatora „Šambalskog rata“. A poslije su i drugi učinili isto.

 

Mogućnost da se negdje u unutrašnjosti Zemlje nalazi napredno znanje i tehnički „know how“, izazvali su znatiželju ne samo istraživača nego i okultista. Praktičnu su korist od pristupanja i iskorištavanja tih znanja očekivali pojedinih političari i obavještajci napose u Rusiji. Čim su se zainteresirali boljševici, za sobom povukli i znatiželjne Britanace pa kada su obje snage bile na okupu daleko za njima nisu zaostajali ni Amerikanci, Nijemci i Japanci.

 

Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca: Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.


Boljševički profesor okultnog – Aleksandar Barčenko

 

A.V. Barčenko rođen je 1881.g. u Eletsu i zarana je pokazivao sklonost za „paranormalno“. Dijelom okultist, a dijelom znanstvenik i istraživač, te iako pomalo šarlatan bio je povrh svega tragaoc. Primarano je bio usmjeren na otkrivanje izgubljenoga znanja pretpovijesne civilizacije, tj. sačuvanih ostataka. Za vrijeme studija medicine od 1901. do 1905. godine Barčenko je posjećivao masonske i teozofske krugove i naginjao je njihovim ezoterijskim doktrinama. Jedan od njegovih profesora bio je upoznat s ranije navedenim St-Yvesom d'Alveydrom, te je i svog đaka uveo u legendu o Agarti/Šambali. Rad D'Alveydra također je promicao političko-mističnu doktrinu Sinarhije, sustava koji su navodno usavršili stanovnici skrivenoga Kraljevstva. Ugrubo govoreći, Sinarhija označava „vladavinu tajnog društva“ ili prosvijetljene elite. Tu je ideju koncem 19. stoljeća sabrao drugi francuski ezoteričar, Gerard Encausse, poznatiji kao Papus, koji ju je ukomponirao s drugom mističnom strujom, martinizmom, te je osnovao svojevrstan kvazi-masonski red martinista i sinarhista. Tijekom 1900-1905.g. Papus je posjetio Rusiju i tamo je osnovao ćelije svog novog reda u koji je regrutirao članove iz familije Romanovih. Također, intrigantno je bilo doznati da on istovremeno ima ulogu francuskoga „utjecajnog agenta“ čiji je zadatak bilo spriječavanje njemačkog utjecaja kod ruske elite i ubrzavanje društvene revolucije. Netko je poslije od Papusovih suradnika tvrdio da je martinizam bio „klica sovjetizma“.

 

Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“. Njegov ga je izraženi interes za okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“, astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o „prijenosu misli“. Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd (preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim godinama oni će biti višestruko povezani.

 

Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917.g., nije se oduševio Lenjinovim boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote. Koristio je Šambalu da bi opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike federacije naroda“. Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i „kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova. Zauzvrat je Savinkov aktivno surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney Reillyom koji je u ljeto 1918.g. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.

 

Jedan je od rezultata propalog plana bio nastup „crvenoga terora“, vala krvavih čistki koje je provodila tajna boljševička policija Čeka. Dakle, bio je nepovoljan znak kada je Barčenko dobio u jesen 1918. godine poziv u ured u Petrogradu (P-Čeka). A tamo se našao među kolegama martinistima i studentima okultnog koji ga nisu imali razloga smaknuti kao kontrarevolucionara.

 

Najvažniji od tih čekista bio je Konstantin Konstantinovič Vladimirov koji se nazivao „psihografologom“ i koji je mnogo učinio za promicanje Barčenka i njegove ideje u sovjetskom društvu. Na površini može izgledati kao da je Vladimirov regrutirao Barčenka u okultne krugove, ali stvar nije bila baš tako jednostavna.

Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan. Uskoro se uključio u slučaj dvojice Britanaca, Harolda Raynera i G.H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u pokušaj atentata u kolovozu 1918.g. na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno, uhvatili pogrešne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku.

 

Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke, ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije. Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultista da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru?

Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova Bluimkina. Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov tijekom 1918.g. nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka. Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918. godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio streljan kao trockistički zavjerenik.

 

Usto, Barčenko je imao prijatelje u sovjetskoj akademskoj zajednici. Uz njihovu podršku tijekom 1921-1922.g. vodio je ekspediciju na udaljenom poluotoku Kolima, sjeverno od Arktičkog kruga i tamo pronašao drevne petroglife i megalitske građevine. To istraživanje pojačalo je vjeru u naprednu pretpovijesnu civilizaciju i tajanstvenu Šambalu. Ranih 1920-ih Barčenko je dobio dozvolu za „znanstveno-propagandno“ istraživačko putovanje u Mongoliju i Tibet s ciljem pronalaska „Crvene Šambale“. Vjerovao je da bi obnova drevne znanosti i mudrosti mogla proširiti utjecaj Moskve u cijeloj Aziji. Preuranjeno se lobiranje izjalovilo, iako je ono utjecalo da se iz Moskve otpreme dvojica baltičkih mornara, bivših Barčenkovih „učenika“ koji su krenuli na tajnu misiju na Tibet ranih 1920-ih godina.

 

Istovremeno je Barčenko osnovao „masonsku“ ložu nazvanu Edinoe Trudovoe Bratstvo– ETB, tj. „Ujedinjeno radničko bratstvo“. Novo bratstvo uključivalo je Vladimirova i brojne druge aktualne i bivše čekiste. Usko povezan s ETB-om, a možebit i sam član, bio je i specijalni agent sovjetske obavještajne službe Jakov Bluimkin. Ime lože ima neobičnu sličnost s ranijom skupinom Gurdjievljevih sljedbenika, Edinoe Trudovoe Sodruzhstvo („Ujedinjeni radnički udruženje“) u kojem je sudjelovao najmanje jedan istaknuti član ETB, P.S. Šandarovski, sljedbenik Gurdjieva. Još jedna veza je preko sovjetskoga kipara Sergeja Merkurova koji je bio Gurdjievljev nećak. Zanimljivo, Gurdjiev je navodno bio u vezi s britanskom obavještajnom službom, uključujući i primjedbu da je godinama služio kao britanski namještenik u Srednjoj Aziji i na Bliskom Istoku. Međutim, neosporno je da se među Gurdjievljevim učenicima u predrevolucionarnoj Rusiji nalazio i engleski skladatelj Sir Paul Dukes. Njegovi interesi nisu obuhvaćali samo Gurdjieva, nego i ezoterični budizam i Tibet. Dukes se pridružio MI1c (MI6) tijekom Prvog svjetskog rata, a veći dio 1919. godine bio je na čelu britanske obavještajne službe u Petrogradu. Jesu li Barčenko i Vladimirov bili s njim umreženi?

Daleko najistaknutiji brat ETB-a bio je čekist Gleb Ivanovič Bokij. Iako je Bokij bio boljševički veteran, on je itekako bio uključen u okultna događanja. Bio je, također, predrevolucionarni član „Kabalističkog reda ruže i križa“. Njegovo unaprijeđenje u redu odobrio je nitko drugi nego Aleksandar Barčenko. Još je zanimljivije da vodstvo P-Čeke preuzima Bokij poslije smrti Uritskoga, te da se koncem 1918.g. požurio sudjelovati u „regrutiranju“ Barčenka. Ipak, obojica su se kasnije kleli da se nisu poznavali prije ranih 1920-ih godina. Bokij se trudio dokazati da je za njega revolucija završila s Lenjinovom smrću početkom 1924. godine. Povećano razočaranje dovelo ga je do suprotstavljanja Staljinu i on je podržavao Barčenkovu shemu za koju je priznao da obuhvaća rad obavještajnih službi. Do 1924. godine Bokij je sjedio na čelu OGPU-a (preimenovana Čeka) – Spetsotdel – Specijalni odjel. Njihova je oprema sadržavala kodove i elitnu odjeću „7. odjela“ gdje su proučavali paranormalna pitanja u rasponu od hipnoze i ESP-a do divljeg sniježnog čovjeka. U Spetsotdelu se čuvaju tzv. „crni dosjei“, osobni fajlovi sovjetskih vođa i njihove seksualne igrarije te razni drugi okultni predmeti.

 

Osim osobne znatiželje Bokija su privlačili praktični motivi da nastavi s istraživanjima paranormalnog. Telepatska je komunikacija postala savršeno sredstvo za razmijenu poruka s agentima u inozemstvu. A ono što danas nazivamo „daljinskim gledanjem“ otvorilo je mogućnost da se bez napuštanja Moskve izvidi imperijalnog neprijatelja. Otključavanje hipnotičke moći uma i njegova kontrola imali su očekivanu primjenu u propagandi. Kako bi istražio te stvari Bokij je postavio Barčenka na čelo posebnog „neuroenergetskoga“ laboratorija koji se nalazio pri glavom središtu Instituta za eksperimentalnu medicinu. Ipak,primarni je cilj Barčenka i ETB-a bio uspostaviti izravan kontakt sa Šambalom. U tom je cilju Bokij mogao biti od pomoći da se uspostavi zajednički plan s drugim ezoteričnim skupinama, među kojima je najpoznatije bilo „Veliko bratstvo Azije“. Susreo se najmanje s dvojicom članova tog bratstva: tibetanskim lamom Naga Navenom koji je za sebe tvrdio da je predstavnik izravno iz Šambale, te s Mongolom Khayan Khirvom, budućim šefom tajne policije. U toj će ulozi Khirva raditi rame uz rame s Jakovom Bluimkinom.


U proljeće 1925. godine, a zahvaljujući Bokijevom pristupu tajnim arhivima, istraživačko putovanje u Šambalu moglo je otpočeti. Bokij je postavio Bluimkina na čelo tajne obavještajne službe. Ali je plan nesretno završio. Tamne su glasine Bokija opisivale kao izroda žednog ljudske krvi. Vodeći protivnik putovanja bio je Mihail Trilesser, šef OGPU vanjske obavještajne grane (INO). On se, naravno, trudio da nijedna aktivnost izvan SSSR-a ne prođe mimo njega. Do ljeta je Barčenkova misija u Šambalu već bila mrtva, ili možda i nije?

 

U rujnu 1925.g. skromni muslimanski hodočasnik prešao je iz Pamira u britanski Kašmir. U stvari je hodočasnik bio Jakov Bluimkin koji se uputio prema još udaljinijem Ladakhu, gdje je trebao susresti ekspediciju pod vodstvom Nikolaja Reriha. Rerihov je cilj bio prijeći u Tibet i uspostaviti kontakt sa Šambalom. Međutim, ubrzo nakon prelaska granice plemenska je policija uhitila Bluimkina. Očito, netko je cinkao Britance. Lukavi čekist je ubrzo pobjegao i prerušen u mongolskog lamu nastavio je prema Rerihu. U svakom slučaju, to je bila Bluimkinova priča za koju može postojati i alternativno objašnjenje. Kratkoća uhićenja i Bluimkinov iznenadni bijeg omogućili su mu uvjerljivu kamuflažu te priliku da se javi britanskoj obavještajnoj službi prije nego dođe k Rerihu.

 

 

Nikolaj Rerih – ruski slikar, teozof i filozof

 

S.N.R Prof Roerich 1942

 

Rođen u St. Petersburgu 1874.g., Nikolaj Konstantinovič Rerih najpoznatiji je kao slikar i neumorni zagovornik joge i budizma na Zapadu. Neupitno je bio teozof i vjerojatno martinist. Postao je, također, utjecajni sovjetski tajni obavještajac. Neki od njegovih štovatelja to gromoglasno osporavaju, no istina je da je Rerih iskoristio boljševike koliko i oni njega. Njegova povezanost sa sovjetskim obavještajcima ipak je preobuhvatna da bi se mogla osporavati.


Kada je revolucija pogodila Rusiju, Rerih je napustio zemlju i u početku nije pokazivao interes za Veliki socijalistički eksperiment. Do 1920. godine u Londonu se pridružio lokalnom teozofskom društvu gdje je dominirala Annie Besant. Besant i njezini sljedbenici bili su javni zagovaratelji indijske neovisnosti što ih je dovelo pod lupu britanske službe sigurnosti. Do konca 1920-ih godina Moskva je postala glavni pokrovitelj protiv britanskog utjecaja u Aziji, te kako pokazuje član MI6 Desmond Morton (kasnije jedan od Churchillovih najpouzdanijih špijuna) „gotovo svi teozofi i teozofska društva na neki su način bili povezani s boljševizmom, indijskim revolucionarima i drugim neugodnostima.“

 

Rerih je britanski utjecaj na Tibetu vidio kao zlo protiv kojega se mora boriti, a tijekom 1920-ih godina Moskvi se približavao i s druge strane. Rerihova je supruga Elena (Helene), medij, počela primati poruke od entiteta zvanoga Master Morya – Allal Ming – koji je tvrdio da je član „Velikog bijelog bratstva“ i „duhovni učitelj s Tibeta“. Allal Ming je uvjerio Reriha da je ključan za realizaciju „Velikoga plana“ koji će završiti sa stvaranjem ogromne, pan-budističke države koja bi obuhvatila Tibet, Mongoliju, dijelove Kine i veliki dio Sibira. Prva faza će biti „Šambala rat“, kao „krajnja zemaljska manifestacija nevidljivoga kraljevstva Šambale“. Plan se gotovo ne razlikuje od tada aktualnih zamisli baruna Ungerna. Međutim, dok je Ungern imao za cilj izgraditi Novi poredak na ratu s bezbožnim boljševicima, Reriha je vodič hrabrio da Sovjete prepozna kao saveznike i Lenjina kao glasnika novoga prosvijetljenog doba. I sam se „Kralj svijeta“ tada okušao u okladi.

 

Istodobno, Rerih je stekao jednog novog sljedbenika u liku mladog ruskog teozofa, Vladimira Anatoljeviča Šibajeva. Šibajev je ujedno bio obavještajac za komunističku internacionalu (Kominterna) i radio je s indijskim nacionalistima. Zahvaljujući njemu Rerih je upoznao druge sovjetske dužnosnike i poticao ih je da svoje planove usmjere prema Indiji, kao prvom koraku u ostvarenju Velikoga plana. Londonski MI5 držao je na oku Šibajeva i njegove poslove s Rerihom.

 

Rerih se preselio u New York početkom listopada 1920. godine. Tako je izbjegao neprijateljsko ispitivanje britanskih vlasti i osigurao podršku od strane imućnijih Amerikanaca. Jedan takav dobročinitelj bio je broker s Wall Streeta, Louis Levy Horch, koji je pomogao pronaći mjesto za Rerihov muzej i postao mu mistični financijski direktor i oslonac. Naravno, i Horch je vodio tajni život. Uspješan poslovni čovjek održavao je važna poznanstva u američkoj politici, a bio je također skriveni operativac Čeke/OGPU-a.

 

Koncem 1923.g. Rerih se preselio u Darjeeling u Indiji. To ga stavlja pod budno oko britanskog „rezidenta“ u obližnjem Sikkimu, Fredericka Marshama Baileya, čovjeka koji je blisko poznavao ruske aktivnosti u Srednjoj Aziji.
U proljeće 1925.g. Rerih je bio spreman lansirati svoju ekspediciju preko Himalaja. Tu je sinkronicitet s Barčenkovim planom više nego slučajan jer je povezan, dakako, i s njegovim podrivanjem. Putujući pod američkom zastavom, potpomognut novcem Yankee-ja, Rerih je imao prednost da ne bude napadan kao sovjetski agent. Također, zanimljivo je bilo i kada se pokraj Reriha pojavio Bluimkin, Bokijev i Barčenkovljev drug. Ali bez obzira na njegovu povezanost s Britancima, je li Bluimkin nastavio komunikaciju sa svojim prijateljima iz Moskve? Usprkos činjenici da je lutao po bespućima Tibeta (nikad nisu došli do Lhasse) skupa s Rerihom i da su zajedno napredovali na zapad prema Xinjiangu i Mongoliji? Imali su vremena da stignu nekim okolnim putom do Moskve, gdje je Rerih bančio sa sovjetskim prijateljima. Zapravo je njegova ekspedicija od početka do kraja bila moskovska, shvaćao to Rerih u potpunosti ili tek djelomično. Ta činjenica nije promakla ni Britancima. U tom razdoblju MI6 prati aktivnosti „crvenih“ u Aziji preko jednoga od obavještajaca iz veleposlanstva u Moskvi, Arthura V. Burburya. U Londonu su 1928. godine zaključili da je Rerih bio „prosvijetljen“ do granice „izvrsnosti Saveza sovjetskih socijalističkih republika“.

Roy Chapman Andrews – model Indiane Jonesa iz stvarnog života


andrews roy

 

Za razliku od Barčenka i Reriha, Amerikanac Roy Chapman Andrews nije gajio poseban interes za okultno i paranormalno. Ali je s obzirom na svoju prirodnu znatiželju ipak pokazao ponešto interesa za nadnaravno. Rođen u Wisconsinu 1884.g., Andrews zarana pokazuje volju za učenjem i avanturom. Do Prvog svjetskog rata stekao je diplomu na Sveučilištu Columbia, članstvo u ekskluzivnom Klubu istraživača i radio je kao zaposlenik u Američkom prirodoslovnom muzeju (Museum of Natural History). Njegova rana istraživanja odvode ga u Kinu, što mu je omogućilo izvrsno snaći se u novom zadatku koji je pred njega postavljen 1918. godine. Iako je putovao kao „znanstvenik“, bio je časnik američke obavještajne mornaričke službe (ONI) i bio mu je dodijeljen zadatak u američkom veleposlanstvu u Pekingu. U maniri dobrih obavještajaca, Andrews nije puno govorio o tamošnjim poslovima koje je obavljao. Postoje najmanje dva zabilježena „izviđanja“ u turbulentnu Mongoliju i njegov posjet glavom gradu Urgi (koji je uskoro zauzeo barun Ungern), te dolazak u daleki Sibir gdje je buktio ruski građanski rat. Naknadno je Andrews sastavio zemljovid „Južna granica u regiji azijske Rusije“ koji je koristila američka vojska u MID-u, Military Intelligence Division. Je li na tim putovanjima i Andrews čuo iste glasine o Agarti/Šambali koje su već odzvanjale u ušima Ossendowskog, Reriha i Barčenka?

 

 

Andrews je napustio mornaricu u proljeće 1919.g., no malo nakon što se vratio u Sjedinjene Američke Države stavio je svoje usluge na raspolaganje MID-u. Njegov bivši šef u Pekingu, zapovjednik I.V. Gillis, zajamčio je za Andrewsa da se „u slučajevima nužde moguće na njega osloniti i da će izvršiti dužnosti s potrebnom vještinom i nervima“, a njegov kolega iz muzeja jamčio je za MID da je Andrews „jedini Amerikanac koji je uopće upoznat s Mongolima“.


Između 1922. i 1930. godine Andrews je bio na čelu pet ekspedicija u pustinju Gobi i susjedne regije Mongolije. Sve su bile pod pokroviteljstvom muzeja (MNH) i donose značajna fosilna otkrića, uključujući i prva jaja dinosaura. Međutim ,izvorni cilj istraživanja nisu bili životinjski fosili, nego dokazi pračovjeka. Ravnatelj muzeja Henry Fairfield Osborn bio je uvjeren da je podrijetlo ljudske rase potrebno tražiti u istočnoj ili srednjoj Aziji. Neke od njegovih teorija odjeknule su kod teozofa, tj. i teozofi su smatrali to isto.

 

 

Za nas je najzanimljiviji bio Andrewsov pohod s početka 1925.g. kada je s pratnjom zašao duboko u zapadnu Mongoliju. „Kartografski“ tim sastojao se od časnika američke vojske, poručnika Freda Butlera, te britanskog poručnika H.O. Robinsona odvojenoga od veleposlanstva Njegova Veličanstva u Pekingu. Butlerovi su izvještaji također bili pohranjeni u MID-u. No, Andrews je mogao dobiti podatke o Rerihovim aktivnostima i od drugog istraživača koji je tada tragao po pustopoljinama Srednje Azije, naime od Ossendowskog suparnika Svena Hedina. Šveđanin je rekao Andrewsu da je njegova ekspedicija bila „izviđanje“ za planiranu zračnu liniju Lufthanse preko Srednje Azije u Peking, a moglo je biti i nešto drugo. U svakom slučaju, Andrews je poslušno izvijestio MID o razgovoru s Hedinom.

 

 

Na kraju, Šambala ostaje skrivena ili se barem tako čini. Rerih i Andrews doživjeli su ispunjenu starost sve do 1947. i 1960. godine. Barčenko, Bokij i braća „Ujedinjenih radnika“ nisu bili jednake sreće. Svi su poginuli u čistkama koncem 1930.g. kada su bili osuđeni za zločine koje su – ili nisu – počinili.

 

Izvor: New Dawn, br. 109., srpanj/kolovoz 2008.g.
Preveo: Uremović Šimun, ožujak 2014.g.
Članak je dopušteno reproducirati i umnožavati u bilo kojem pisanom,
tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena uz navod © Zadruga Eneagram 2014.
http://www.newdawnmagazine.com/articles/red-star-over-shambhala-soviet-british-and-american-intelligence-the-search-for-lost-civilisation-in-central-asia

 

LINK: CRVENA ŠAMBALA

 

Crvena Sambala

Firentinske novele

Merezkovski Firentinske

 

DMITRIJ SERGEJEVIČ MEREŽKOVSKI
„bogotražitelj“ slobodnoga duha
(14. kolovoza 1865. /2. kolovoza po julijanskom kalendaru/ Petrograd –
9. prosinca 1941./26. studenog po julijanskom kalendaru/Pariz, Francuska.)

 

Merežkovski – „totalni antiknjiževni fenomen‘‘ prema riječima
sovjetskog autoriteta za teoriju umjetnosti Viktora Šklovskoga, „najveći
leš u ruskoj literaturi‘‘ kako ga naziva sociolog kulture Ivanov-
Razumnik, „knjiški moljac, posve stran bilo čemu ljudskom‘‘, misli o
njemu stihotvorac i prevoditelj Kornej Čukovski. „Njegova književna
djelatnost‘‘ – presuđuje, pak, najvažniji sovjetski književni arbitar
Maksim Gorki – „nalik je pisaćem stroju: svako je slovo jasno i čitljivo,
no nedostaje mu duše i zamorno je.‘‘ Svim tim i sličnim uvaženim
mišljenjima o zanemarivosti Merežkovskijeva književna djela ipak je
prednjačio Trocki koji je još 1911. g. za svoga kolegu, tada bliskog pojedinim
vođama ekstremne ljevice, dobro primijetio potpuni nedostatak
kolektivističke svijesti i real-socijalizma te prenaglašen individualizam
usredotočen na pitanje vjere: „Merežkovski je sebi sagradio svoj unutrašnji
hram, za vlastitu upotrebu, i njegove jedine teme su „ja i kultura‘‘,
„ja i vječnost.“ Tako je najzad i Sovjetska književna enciklopedija
iz 1934. zaokružila kratko i jasno konačnu ocjenu jednog antitalenta:
„Merežkovski je zorni primjer ideološkog srozavanja i kulturnog odrođenja
bijele emigracije.“

 

Iako nikad službeno zabranjen, Merežkovski je u Sovjetskom Savezu
kao pisac bio „agresivno zaboravljen‘‘, i tek devedesetih godina XX. stoljeća
započelo je ponovno izdavanje i ozbiljnija kritička analiza njegovih
djela.

 

Poljuljan u svojim dotad monarhističkim uvjerenjima
o caru kao instituciji postavljenoj od Boga, a nakon katastrofalnog

poraza carske vojske u ratu s Japanom 1905. g., Merežkovski je u knjizi
„Dolazak Hama‘‘ gotovo vizionarski opisao urušavanje te institucije
poradi „bezbožnosti‘‘ vladajuće dinastije te prijetnju „revolucije odozdo‘‘
ako pod hitno ne dođe do duhovne obnove ruske intelektualne elite. 

Izvrstan poznavalac klasične literature, Merežkovski je i u ovdje objavljenoj
noveli „Sveti Satir‘‘ ukazao na neodrživo okljaštrenje kršćanstva,
na njegove pogubne posljedice, te podsjetio na danas zaboravljenog
Vergilija i njegova pogansko-kršćanska proročanstva. U poduljoj noveli
„Michelangelo‘‘, pak, koja je trebala poslužiti kao predložak većem
djelu, pisac s najvećom rafi niranošću opisuje, ne tek umjetnički nego i
najdublji vjernički poriv slikara da kršćansku teologiju svoda Sikstinske
kapele izrazi krajnom tjelesnošću naslikanog, a iz ukupne slike izdvaja i
drevne poganske proročice-sibile, delfi jsku, kumejsku, eritrejsku i perzijsku,
prosječnom kršćaninu danas posve neobjašnjive.

 

Završit ću, najzad, riječima Ivana Bunjina koji je rekao kako ponekad
zavidi „praocu Noi‘‘ jer je doživio samo jedan potop, dok je generacija
ruskih pisaca među koje pripada i Merežkovski, doživjela nekoliko
„potopa‘‘ u vidu dva svjetska rata, jednog rusko-japanskog, te dvije
revolucije, od kojih je druga, boljševička, bila doista kataklizmička.
Ipak, unatoč tomu ili baš zato, ta kataklizma izbacila je na površinu
mnoga umjetnička djela neprolazne vrijednosti, među kojima opus
Dmitrija Sergejeviča Merežkovskog nipošto nije najneznatniji.


U Zagrebu, 20. listopada 2013. Marina Kralik

Susret u Parizu 1924.g. EUROAZIJSTVO F. A. OSSENDOWSKOGA

 

Dolazak u Pariz gosp. Ferdynanda Ossendowskog, koji je sebi

priskrbio naslov Robinson Crusoea XX. stoljeća, nije mogao proći

nezapaženo. Književna kritika je Zvijeri, ljude i bogove, njegovu prvu

knjigu prevedenu na francuski jezik, jednoglasno prihvatila kao

izvanredno i najuzbudljivije putopisno štivo koje su dosad pročitali.

Imali smo sreću razgovarati s Ossendowskim, čovjekom koji je vidio

živog Budu, i imali smo prigodu predstaviti ga trojici Francuza koji

su mogli s njegovim iskustvima najprikladnije procijeniti i usporediti

svoje doktrine i znanosti, te u svjetlu zapadnjačkih pojmova najbolje

prosuditi o potankostima njegova dramatičnog putovanja kroz

Aziju. Odabrao sam povjesničara orijentalistike Rénea Grousseta,

kojega smo predstavili našim čitateljima prije nekoliko tjedana, te

katoličkog fi lozofa Jacquesa Maritaina koji je zaslužan za preporod

tomizma u Francuskoj. Usto, s nama je bio stručnjak za hinduizam

Réne Guénon koji je u iznimno zanimljivom radu Uvod u hinduističke

doktrine omogućio brojna dragocjena zapažanja. Isti je autor,

također, u privlačnom i cjelovitom sažetku o Istoku i Zapadu, koji

upravo priprema za objavljivanje, dao odgovore na neka od gorućih

pitanja koja zabrinjavaju europsku savjest.

 Maritain: Zar između azijskoga svijeta i Sovjeta postoji savezništvo?

Ossendowski: Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je vratiti

se u prošlost. Posljednji potomak Džingis-kana, Amoursang-kan,

koji je bio kineski car, u Rusiju se sklonio kada je poslije Yuan dinastije

na prijestolje došla Ming dinastija. Kao zalog zahvalnosti on je

prenio sva svoja prava vrhovnoga kana na caricu Katarinu II. To je,

kako znate, bilo u XVIII. stoljeću. Također, ona je dobila od njega

sveti kamen proročanstva izrađen iz crnoga ahata i obrastao lišajevima.

Dokle je god taj kamen bio u Urgi, bolesti i nesreće zaobilazile

su Mongole i njihove životinje. Nu, otkako je kamen napustio Aziju,

mongolski je narod polako počeo odumrati.

Lefèvre: Jesu li carevi koristili titulu vrhovnoga kana i nije li sveti

kamen proročanstva predao tada svu moć Rusiji?

Ossendowski: Katarina II. nije koristila tu titulu, ali je Aleksandar I.,

svjestan svoje dužnosti cara, diplomatski pomogao Mongole u njihovom

ustanku protiv Kine. Od tada i Mongoli i Kinezi naslovu

„cara“ pridodaju i titulu „Bijelog kana“ (Tzagan kan). Također, kada

je Semionov, general Kolčakove vojske, postao potkraljem Dalekog

istoka, od Bude u Urgi zahtijevao je naslov velikoga kana Mongolije,

a ovaj je to blagoslovio. Tako da ni brzo priznavanje baruna Ungerna

nije bilo nimalo čudno.

Lefèvre: Je li Semionov još uvijek veliki kan Mongolije?

Ossendowski: Da, ali on je izgubio izvršnu vlast u Mongoliji. Sada

živi u Nagasakiju u Japanu. Otkako se odvojio od baruna Ungerna,

vodio je bitke protiv boljševika u pokrajini Usuri na obali Pacifika.

Izvršna je vlast tada prešla u ruke baruna Ungerna, čiji je prvi potez

bio ishoditi od živog Bude proglas svim azijskim narodima u kojem

je od Bogda došla naredba za borbu protiv boljševika, »zlih vragova

koji su krvnici duše i morala cijeloga čovječanstva«. Usto, Semionova

je kontaktirao Dalaj-lama, koji je živom Budi 1921.g. poslao poruku

u kojoj od njega zahtijeva pokretanje bitke za obranu čovječanstva.

Tako je, dakle, živi Buda otpočeo rat i baruna Ungerna proglasio

je svojim generalom. Ungerna su od tada nazivali bogom rata,

a u njegovoj sam vojsci vidio predstavnike svih azijskih plemena.

Najprije su ratovali protiv Kine, a kada su izborili slobodu i autonomiju

Mongolije, zahtijevali su od Kineza da preuzmu vodstvo panazijskog

pokreta protiv boljševika te protiv bijele rase. Nu, Kina je bila

u takvom stanju anarhije da se nije bila kadra prihvatiti toga zadatka.

Bila je rascjepkana u mala kraljevstva kojima su upravljali generali

pustolovi. Kada su Kinezi odbili mongolski zahtijev, ovi su sa saveznicima

poduzeli bitke u kojima su jedva pobijedili. Ungerna su,

međutim, izdali njegovi časnici i u Transbajkalu ga izručili četama

boljševika koji su ga potom smaknuli. Od tada Sovjeti tvrde da im

pripadaju carska prava u cijeloj Aziji. Tijekom sljedećih 5 godina u

Petrogradu je bilo održano 11 panazijskih kongresa, a u Moskvi je

osnovano Sveučilište za propagandu na kojem se nalazi 200 000 studenata,

među kojima oko 40 000 azijskog porijekla (najbrojniji su

Indijci iz britanskog dijela Indije, zatim Kinezi, Perzijanci i Turci).

Boljševička je propaganda, povrh toga, i vrlo vješta. Komunizam za

njih nije ruska izvozna doktrina, budući da ga na Istoku ne prihvaćaju.

Oni prikazuju Rusiju kao avangardu, predvodnicu žute rase

spremnu da zbriše bijelu rasu. Nu, živi Buda i njegova supruga, osobito

njegova supruga, stvarali su prepreke toj propagandi. Boljševici

nisu oklijevali i prije otprilike dvije godine otrovali su Budinu

suprugu. Budući da se nije mogao otvoreno suprotstaviti boljševicima,

živi Buda se ograničio na održavanje kontakata sa svima kako

bi, u pravome trenutku, uspostavio Veliko srednjoazijsko kraljevstvo.

Kineska je monarhistička stranka u bliskom odnosu sa živim Budom

te će oni, bude li živi Buda pobjedio, privoljeti Kineze da se pridruže

antiboljševičkom i antibijelom pokretu.

Lefèvre: Znači li to da ne vjerujete da su Sovjeti sposobni organizirati

panazijski pokret?

Ossendowski: Mislim da ne, budući da se boljševizam ne temelji

isključivo na azijskom elementu.

Maritain: Postoji li kakva sveza između Gandhija i živog Bude u

Urgi?

Ossendowski: Među njima je postojala sveza. Međutim, koliko

god ih zbližava zajednička bitka protiv bijele rase, njihove metode

su različite. Ghandi je pacifi st, a živi Buda je ratnik. Ghandijevom se

pokretu ne može pripisati militantna metoda.

Lefèvre: Je li vam poznat Rabindranat Tagore i njegova kritika

ekstremne bitke protiv zapadne civilizacije? U tri vrlo značajne

poruke iz rada koji je na francuski jezik nedavno preveo Cecile

Geroge-Bazile pod naslovom Nacionalizam, Tagore je tamo otvoreno

izjavio: »Zapadu je potreban Istok. Jedni smo s drugima komplementarni

i zbog razlika u našem poimanju istine, pa iako je točno

da je duh Zapada provalio u naše države poput oluje, ipak je tu i

tamo donio pokoje zdravo zrno besmrtnog sjemena. Kada mi u

Indiji uzmognemo prihvatiti što je na Zapadu od trajne vrijednosti,

tek tada ćemo omogućiti stvarno zbližavanje ta dva velika svijeta.«

Tagoreov je intelekt stasao u dvije različite kulture svijeta, a on

sam je priznao: »Vjerujem u istinsko bratstvo između Istoka i Zapada.

Sve ono uzvišeno u čovječanstvu doživljavam kao svoje. Nijedno se

ljudsko biće ne može spasiti isključivošću u odnosu spram drugih

ljudskih bića«. Iako je bio oduševljen Ghandijem, ipak je zazirao od

njegovih sljedbenika.

Ossendowski: Tagorea sam upoznao u Londonu. On je Azijac

crnih očiju koje vam ništa ne govore. Dok sam mu zagledao u oči

uvijek sam imao dojam tamnog zaslona koji je potrebno podići.

Guénon: Tagore je pozapadnjačeni Azijac.

Ossendowski: Nemojte se na to odviše oslanjati.

Maritain: Jeste li se u Mongoliji susreli s ikakvim tragovima katoličke

evangelizacije?

Ossendowski: Nisam. Susreo sam tek nekolicinu franjevaca, ali su

oni bili bez većeg značaja.

Guénon: Pa ipak, smatram da bi katolički misionari jedini mogli

doprijeti do toga da ih budističke duše čuju. Nažalost, mislim da jako

griješe jer se oni tamo obraćaju samo parijama, sirotinji i neobrazovanoj

kasti, te ih se zato prezire. Oni time sami sebi ograničavaju

polje utjecaja jer zanemaruju sve što čini bogatstvo intelektualnog

života istočnoga svijeta.

Grousset: Intelektualni život, intelektualni život! Ali u mongolskom

budizmu nema fi lozofske aktivnosti.

Guénon: Ali o tome vi ne možete olako suditi. Zar ne znate da je u

šutnji sadržana mudrost? A Budina je vrlina u cjelini unutarnja.

Lefèvre: Gospodine Ossendowski, molim vas kažite nam nešto o

živom Budi kojeg ste upoznali?

Ossendowski: Upoznao sam živog Budu iz Urge, a preostalu dvojicu

nisam.

Lefèvre: Zar postoji trojstvo živih Buda?

Ossendowski: Upravo tako, i svakom od njih pripisano je

posebno obilježje. Dalaj-lami, koji se nalazi u Lhassi na Tibetu, pripisuje

se Budina inkarnacija, ili točnije realizacija Budine svetosti.

Lami iz Tashi Lumpa, koji živi 200 kilometara od Lhasse, pripisuje

se realizacija Bude znanosti i mudrosti. Trećem, kojeg sam posjetio

u Mongoliji u njegovoj palači u Urgi, pripisuje se materijalni aspekt

Bude i njegova ratnička snaga.

Lefèvre: O, to me je veoma zainteresiralo, pa ću od sada još bolje

načuliti uši. Zanima me još o blaženom kontemplatoru svetosti

živoga Bude. Je li on doista više od čovjeka? Koji ste dojam imali

tijekom prvog susreta? Nezaboravno, zar ne?

Ossendowski: Da, nezaboravno. On je, nažalost, stari pijanac.

Lefèvre: Osupnut sam.

Guénon i Ossendowski u isti glas: Ali to nije važno.

Ossendowski: Ruski su ga trgovci naveli na piće, kako bi ga čim

lakše iskoristili. On je izgubio vid. Osobnost živog Bude predstavlja

istu dualnost koja se susreće u svih lamaista. Kad je oslijepio, svi

su lame pali u najdublji očaj. Neki od njih bili su sigurni da ga je

potrebno otrovati i postaviti na njegovo mjesto drugog utjelovljenog

Budu. Ali drugi su vrhovnog svećenika u Urgi i dalje veoma cijenili

zbog njegovih zasluga u očima Mongola i vjernika Žute doktrine.

Naposljetku, odlučili su izgraditi veliki hram s divovskim kipom

Bude i na taj način umilostiviti bogove. To, međutim, nije pomoglo

da se Budin vid povrati. Ali je omogućilo da se lamama, koji su zagovarali

prekomjerni radikalizam u ispravnom riješavanju problema

njegove sljepoće, ubrza odlazak na drugi svijet.

Lefèvre: Ova nas izjava veoma iznenađuje, g. Ossendowski. Ne

shvaćamo i teško si možemo objasniti tu stranu morala živog Bude.

Guénon (prekida ih): Vi sudite o tim stvarima prema vašim zapadnjačkim

mjerilima. Ono što vi nazivate vrlinom, za hinduističku je

mudrost nešto posve izvanjsko i akcidentalno.

Maritain: Zbog toga živi Buda nije oklijevao zatražiti pomoć svoje

braće lama koji se razumiju u otrove.

Ossendowski: Oni su doktori u političkom liječništvu. No, da se

vratimo na temu osobe živog Bude, koji nije svakodnevno pijan i

koji je na mene ostavio dojam superiornog čovjeka unatoč toj mani.

U pojedinim sam trenutcima mogao osjetiti da njime prolazi jedno

duboko nadahnuće. Bio je starac od 64 godine, sin jednog od Dalajlaminih

štitonoša. I on sam ima sina koji je pokušao zaobići japanske

spletke.

Maritain: Koji je vaš stav u pogledu Kralja svijeta, vođe čovječanstva

koje živi u unutrašnjosti Zemlje i posjeduje vrhunaravne moći i

znanja. U vašoj knjizi on zauzima središnje mjesto, kao onaj koji daje

Mongolima najveću nadu?

Ossendowski: Pretpostavljam da ta legenda ima političko porijeklo.

Budući da u Aziji nema naroda dovoljno snažnog da bi privremeno

održao imperijalizam Žute doktrine, ta je funkcija pripala vođi

podzemnog čovječanstva. Time su Azijci dobili potrebitu uporišnu

točku... za vrijeme dok čekaju dolazak novog Džingis-kana.

Guénon: Ideja Kralja svijeta potječe još iz davne antičke prošlosti

Azije. Ona je oduvijek zauzimala veoma važno mjesto u tradiciji hinduista

i šivaista, koji su u samom temelju tibetanskog budizma.

Maritain: Za nas to ima drugačije značenje, jer je „Knez ovoga

svijeta osuđen”, prema navodu iz Evanđelja.

Lefèvre: Od svih fantastičnih iskustava, g. Ossendowski, i doživljaja

o kojima govorite u vašoj knjizi, postoji li još nešto nerazjašnjivo?

Ossendowski: Moram priznati, da sam u tih par mjeseci provedenih

u bolnoj samoći i neprestanoj napetosti živaca bio svakog trena u

konstantnoj bitci za svoj život. Usto, bio sam prijemčiv za svakovrsne

sugestije i auto-sugestije.

Maritain: S obzirom na neke druge stvari o kojima ste također

imali vizije, o vašoj obitelji koja je negdje daleko... Ta se vizija pokazala

istinitom, a pretkazanja ne pripadaju u domenu sugestije.

Ossendowski: Ja sam putnik i promatrač. Uskoro se spremam na

put u Afriku. Idem posjetiti Maroko (jedno pismo preporuke mi je

napisao maršal Lyautey), Alžir, Tunis i Egipat. Sljedeće godine putujem

u Središnju Afriku. Imam osjećaj da ću imati štošta od tamo izvijestiti.

S ljudima i sa zemljom koju posjećujem uspostavljam blizak

odnos. Prema samoj zemlji osjećam neku vrst romantike.

Maritain: Jeste li možda sa sobom ponijeli neke zapise o učenju

lama?

Ossendowski: Lame su veoma inteligentni i kultivirani, a drže

lakovjerni narod u neznanju. Na svakom zavoju se zlodusima prinose

žrtve. (S melankoličnim osmijehom:) I ja sam prinijeo mnoge

žrtve. Narod živi u nekoj vrsti okrutnog panteizma. Posvuda sam

vidio ljude sputane strahom.

Maritain: A ti isti lamaistički učitelji žele u Europu dovesti kraljevstvo

duha... Ono što mi upada u oči jest, da umjesto razlučivanja

različitih kategorija poretka, što se može smatrati jednim od najdragocjenijih

postignuća Zapada i preduvjetom ljudske slobode, tamo se

može uočiti sveopća zbrka između duhovnog i svjetovnog, između

mistike i politike, između unutarnje hijerarhije svetosti i hijerarhije

duhovnog poglavarstva.

Guénon: Ali tamo je prisutna i duboka mudrost o kojoj Zapad

ništa ne zna i koje ne može ni biti svjestan.

Maritain: Ja to ni najmanje ne poričem. Ali u kojim to sve oblicima

i mješavinama dolazi k nama? I koji duh stoji u pozadini toga?

Zadatak je katoličkih teologa da o tome prosude. Kada će oni već

jednom odlučiti proučiti ta pitanja u svjetlu vlastitih principa? To

je hitno potrebno. No, g. Ossendowski, još mi je nešto u vašoj knjizi

osobito iznenađujuće: ne čini li se, prema onome što ste odande

donijeli, da je mudrost ponajprije prešla na stranu upravljanja svjetovnim

stvarima?

Ossendowski: To je nedvojbeno točno, s obzirom na ono što sam

vidio u Urgi. Međutim, ne smijete zaboraviti da su nad živim Budom

i Panchen-lama i Dalaj-lama koji su se odvojili od svjetovnih pitanja

da bi se potpuno posvetili čistoj kontemplaciji.

Maritain: U tome Žuta doktrina ostaje vjerna jednoj od najdubljih

istina duhovnog poretka. I doista, oni našoj civilizaciji s pravom

predbacuju materijalizam i rasap u izvanjskom djelovanju. Ako je

Europa na mukama, onda je to zato što nije uspjela u svojoj misiji.

Ali to ne znači da u stvarima duha ona mora od njih primiti inicijaciju.

Posve bi dostatno bilo da se vrati natrag svojoj autentičnoj tradiciji

koja, s još boljom premisom nego orijentalne, afirmira prevlast

mudrosti i kontemplacije.

Ossendowski: Azijati smatraju neizbježnim sveti rat između Europe i Azije.

Grousset: Ali se Japan, koji žudi za materijalnim napretkom, strastveno

okrenuo zapadnoj civilizaciji. Hoće li ih i on slijediti na tom

putu?

Ossendowski: Japance smatraju otpadnicima od današnje Azije.

Maritain: Nije samo sila ta koja se mora suprotstaviti sili, nego je

i duh taj koji se sučeljava s duhom.

Guénon: Zašto uopće govoriti o suprotstavljanju? Bilo bi nužno

naglasiti i potrebu za sporazumom i savezništvom.

Maritain: Svako savezništvo je moguće samo u istini.

Guénon: I ja se slažem. Ali Istok nam donosi istinu koja se može

složiti s istinama najviših zapadnih tradicija: aristotelovskom i katoličkom

tradicijom.

Maritain: Aristotelova metafi zika neće se nikad slagati s mišlju

koju, kako god vi to pametno branili, moramo nazvati panteističkom

i koja u želji da dopre onkraj bića može samo zatrti razum.

Guénon: Riječ panteizam je zapadna riječ, koju ne bi trebalo primijenjivati

na hinduistička vjerovanja. Ono što mi nazivamo panteizmom

nije isto u njih, kao ni ono što mi nazivamo idealizmom.

Maritain: Što se tiče katoličke vjere, za nju bi takvo savezništvo

bilo nedopustiva subordinacija i poništavanje razlike između prirodnog

i natprirodnog poretka, između prirode i milosti. Za nju je teologija

vrhovna znanost podržana objavom vjerskih načela.

Guénon: To nije točno, ona je samo jedna odrednica metafi zike.

Govorim o istinskoj i autentičnoj metafi zičkoj mudrosti. A ona se

proteže, dakako, mnogo dalje.

Maritain: Ne postoji znanost koja bi nadilazila objavljenu vjeru.

A osim toga, poznaje li hinduistička mudrost cjelovit put, znači,

ne samo moralni poredak, ono što mi zovemo zaslugama, grijehom,

i sl., nego i poredak milosti?

Ossendowski: Mongolski je narod čestit, miroljubiv i veoma vrijedan.

Vrlo su gostoljubivi. Ali, oni u istočnoj religiji ne poznaju

milosrđa u smislu ljubavi Božje.

Guénon: Sentimentima i pripada sekundarno mjesto.

Maritain: Ali molim vas! Pa to je potpuno duhovna i potpuno

nadnaravna krepost: »Bog je ljubav!« Jedino se tako čovjek i može

približiti savršenstvu. Jedino tako, i uz pomoć dara mudrosti koji je

od toga neodvojiv, dolazi i do prave kontemplacije. To je jedini način

na koji Sveti duh može vladati među ljudima. Ujedno, to je glavna

točka na kojoj nije moguće podudaranje apsolutnog intelektualizma

i hinduističkog ezoterizma.

Lefèvre: Je li dakle, prema vašem mišljenju gospodine Maritain,

nužno odbaciti cjelokupnu istočnjačku misao?

Maritain: Ne, nipošto. Iz nje se mogu prikupiti mnoge dragocjene

i uzvišene istine, čuvajući se svake nepravde i grubog gledišta,

te izbjegavajući (u tome se slažem s gospodinom Guénonom) da se

na nju primjene manjkave metode kakve racionalni kriticizam primjenjuje

na zapadno kršćanstvo. Usto, da bude sačuvan uvjet prosudbe

istim umom koji je vjeran svetim istinama u našem nasljeđu!

Možemo se pitati nije li grčko-rimskoj kulturi, koja predstavlja spas

našeg razuma, suđeno da uskoro izgubi svoj povlašteni položaj, te

da prestane biti jedina koja oblikuje intelekt u kulturi koja se globalizira...

Lefèvre: Ali ne može nitko spriječiti da se Tagoreove knjige, primjerice,

prevode na sve svjetske jezike i da istočnjački način života

postane blizak kultiviranim čitateljima u cijelom svijetu.

René Grousset: Anglosaksonaci su već odavno shvatili da je takvo

suprožimanje neizbježno i da se tomu beskorisno suprotstavljati.

Maritain: Protiv duhovnih učenja i ne postoje učinkovite barijere.

„Širenje kulture“ je postavilo pred sve intelektualce izazov.

Sve je više razloga da se pažljivo prouče bliskosti s Istokom, a da se ne

napusti latinsko, grčko i katoličko nasljeđe.

Ossendowski: Ponavljam da sam ja samo nepristrani promatrač.

I ne skrivam svoje zabrinutosti dok mislim što će se dogoditi ako

cijeli narodi, rase, religije i različita plemena počnu seliti na Zapad.

Hoće li to biti posljednji pohod Mongola?

Izvor: Bruno Hapel, René Guénon et le Roi du Monde,

Guy Trédaniel éditeur, 2001. g., str. 30-40.

KONSPIRLOLOGIJA

Alelon Eneagram

 

 

 

Geopolitička vizija euroazijanizma

 

U četvrtak 20. prosinca 2012.g. u zagrebačkom KIC-u održana je promocija knjige Jure Vujića Rat svjetova – euroazijanizam protiv atlantizma. Na događaju su uz autora sudjelovali povjesničar Toni Abramović i njegova ekselencija dr. sc. Robert Markaryan, veleposlanik Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj. Moderator izlaganja bio je Petar Bujas.

 

Do sad Jure Vujić objavio je na hrvatskom jeziku knjige Fragmenti geopolitičke misli (2004.) te Intelektualni terorizam (2007.) , a na francuskom jeziku knjigu Modernost i slika (LA MODERNITÉ À L'ÉPREUVE DE L'IMAGE L'obsession visuelle de l'occident Jure Georges Vujic COMMUNICATION, MÉDIAS PHILOSOPHIE, 2012.). Ovo je četvrta knjiga istaknutog hrvatskog politologa i geopolitičara.

 

Geopolitička euroazijska doktrina ne može biti objektivno interpretirana i shvaćena ako se promatra odvojeno od reevaluacije i aktualizacije vrednota tradicionalnog tipa. Načelno gledajući, sve ideološke doktrine, pa tako i euroazijska, koje se suprotstavljaju 'otvorenom društvu' temelje se na ideji iracionalnog koje u sprezi s Popperovim primatom razuma i humanizmom Kantove filozofije. To iracionalno ujedno je i esencija, telos (grč. – krajnji cilj) i sudbina, pa je i euroazijanizam ponajprije esencijalistička ideologija suprotna 'poperovskom antropocentrizmu' u kojemu nema mjesta za nadhumanu transcendenciju.

Euroazijska misao temelji se na nadindividualnoj transcendenciji (dimenziji koju su dobro raščlanili J. Evola i R. Guénon), posebice dimenziji koja se odnosi na nad-humane i nad-racionalne esencije velike tradicije. Euroazijanizam predlaže alternativna filozofska, metapolitička, rješenja u odnosu na aktualnu postbipolarnu svjetsku situaciju, posebice rusku, te promiče novi civilizacijski model kao jedan suprotan, drugačiji, protusvijet, i to tako da postavlja imperativ pronalaženja stvarne naravi i esencije ruske civilizacije.

Guénonova misao završna je točka povijesnog razvoja antihumanističke i antimoderne ideologije, koja je prožimala sve konzervativne krugove, počevši od Platona. Guénon zato radikalno odbacuje modernu epohu, naziva je 'totalnom devijacijom', te smatra kako slijedi totalni poremećaj cijelog koncepta 'otvorenog društva', koji zamaskiran u humanizam ustvari gradi 'zemaljski pakao' (također i za fašiste).

Euroazijski pokret zagovara načelo multipolarnosti kao protutezu današnjem unipolarnom mondijalizmu kojeg nameću atlantisti. Novi svijet je dio drugog 'Starog svijeta' koji obilježava tradicionalnu Europu i kao super-prostor s različitim civilizacijama, nacijama, etnijama, narodima, kulturama i vjerama koje veže zajednička povijest i zajdnička dijalektička stvarnost.

Poslije 1. Svjetskog rata Rusija je percipirana kao opasna azijska zemlja koja ima paneuropske težnje, što dobro ilustrira komentar Herberta Georgea Wellsa: 'komunizam, to je Džingis-kan plus telegraf'. Raspad Sovjetskog Saveza potaknuo je proces konvergencije između Rusije i Europe, a nakon 'kaotične poliarhije' Borisa Jeljcina, i stupanja na vlast Putina, neoimperijalni i dinamično-gospodarski zapdni model, ovisan o ruskim energentima, vidi u Rusiji 'emergentnu demokraciju': model ruskog sustava označava specifični politički režim uz kojeg se vežu personalizacija moći, slabe institucije i bliska povezanost političkih i gospodarskih oligarhija.

Prvi euroazijanisti stavljali su naglasak na orijentalizam i mongolski nomadski svijet, danas neoeuroazijanisti privilegiraju turkofonski svijet. Središnja islamska Azija za njih je inkarnacija reda i kohezije. Prvi euroazijski povijesni diskurs temeljio se na radovima Vernadskog i Savickog, i središnjoj ideji 'ritmova' ruske povijesti, dijalektike šume i stepe u pokušaju uspostavljanja periodične usklađenosti teritorija i 'ideje' (teritorij bi bio prostorna realizacija ruske samosvijesti).

Neoeuroazijski diskurs više je tradicionalan i usvaja pozitivno mišljenje o carskom razdoblju Romanova. Međutim, on nastoji revalorizirati i budizam (simbol dobrovoljnog pridruživanja timuridskog prostora Rusiji i dobrobit carstva za ono autohtono), Kozake (inkarnacija stepskog i istočnog ruskog identiteta) i sibirski svijet koji euroazijanizmu omogućuje da afirmira 'prirodnost' carskih osvajanja, te ideje o Moskvi kao 'trećem Rimu' – ta bi se ideja razvijala paralelno s ruskim prodiranjem na Istok.

Euroazijska ideologija smatra kako svako vrijeme ima svoj 'sustav koordinata' na političkom, gospodarskom i kulturnom planu. Tako se tijekom 19. stoljeću u Rusiji razvijao raskol između slavenofila i prozapadnjaka (zapadniki). U 20. stoljeću nastala je opozicija između 'crvenih' i 'bijelih', a 21. stoljeće bit će stoljeće borbe između atlantizma (unipolarni mondijalizam i globalizacija) i euroazijanizma (multipolarni svijet).

Može se reći da su glavna načela euroazijanizma:

1) Diferencijalnost, pluralnost sustava vrijednosti, što je suprotno dominaciji jedne ideologije

2) Tradicija nasuprot ukinuća kultura, dogmi i otkrivanja tradicionalnih društava

3) Prava, istinska nacija, suprotna krajnjem bogatstvu i neokolonijalnoj hegemoniji Sjevera

4) Etnije kao vrednote i subjekti povijesti nasuprot depersonalizaciji nacija zarobljenih u umjetnoj društvenoj konstrukciji

5) Socijalna pravda i ljudska solidarnost naprotiv izrabljivanja i ponižavanja čovjeka.

U tom pogledu, euroazijanizam bi bio antipod zapadnog svijeta koji ideologijom ljudskih prava zanemaruje kolektivnu dimenziju ostalih regionalnih i etničkih zajednica. Euroazijanizam zagovara pravo na autonomiju regija i nacija i svojevrsni kult različitosti načina života.

Trud oko promicanja ideje kulturne simfonije, sklada, ujednačenosti, i poštovanje identitarne pluralnosti, rezultira i člankom u programu Euroazijskog međunarodnog pokreta, koji kaže da je euroazijski kulturni dijalog temelj ljudske povijesti. Euroazijski kontinent kolijevka je civilizacije, pa poprima bipolarni oblik: sastavljen je od Europe i Azije, Zapada i Istoka. U tom bipolarnom obliku Zapad i Istok su komplementarni. Svaka kultura ima svoj ritam, a svijet i vrednote neprestano s mijenjaju. Euroazija je jedini vrijednosni kriterij i temelj daljnjeg prosuđivanja za budućnost.

Euroazijski kontinent u središtu je globalne dinamike koja nameće nužan međukulturni i međucivilizacijski dijalog, što podrazumijeva dobro poznavanje i poštivanje Zapada i Istoka, kršćanstva i islama, građana demokratskih država i građana tradicionalnih država. On štiti i razvija alternativne protuatlantističke sustave vrednota i nastoji razviti pluralnost vrijednosnih struktura.

Euroazijanizam nastoji promicati globalni revolucionarni koncept u smislu da postane temelj za suživot širokog konglomerata različitih entiteta i prostora: države, nacije, kulture, etnije i regije, koje odbaciju atlantsku verziju globalizacije. 

(J. Vujuć: Rat svjetova, za izdavača: Synerggies-Minerve analyses géopolitiques, Zagreb, 2012.) 

 

1919.g. Sir Halford John Mackinder objavio je knjigu Democratic Ideals and Reality: A Study in the Politics of Reconstruction u kojoj je postavljena teza o heartlandu: da sila koja ovlada istočnom Europom upravlja i Euroazijom, a tko ovlada područjem Euroazije je vladar svijeta.

 

Knjiga 'Rat svjetova - euroazijanizam protiv atlantizma' predstavlja pravu i prvu sintezu na hrvatskom jeziku, u kojoj je razrađena misao o Euroaziji ili heartlandu, kao ključnom geostrateškom području na kojem se isprepliću suprotstavljeni geopolitički i gospodarski interesi. Autor je toj temi pristupio kao aktualnoj metapolitičkoj, filozofskoj te kulturno-idejnoj matrici koja predstavlja realnu alternativu atlantizmu. Simbolički je suparnički odnos između atlantizma i euroazijanizma predstavljen ilustracijom Behemota, mitskog čudovišta koje pripada kopnu te morskog čudovišta Levijatana.

 

Njegova ekselencija veleposlanik Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj Robert Markaryan publici je prenio misao Vladimira Putina, 'da onaj tko ne doživljava raspad Sovjetskog Saveza nema srca, a onaj tko misli da će doći do njegove ponovne uspostave nema uma.'

 

Povjesničar Toni Abramović istaknuo je da su Europa i Rusija dio jedno te istog tijela, tzv. Velikog otoka ili Euroazije. Hrvatska s Rusijom dijeli više od slavenskoga korijena. U nastanku 'Memoranduma Petra Velikog' važnu ulogu imao je Juraj Križanić (17.st.). Hrvatska se geografski i politički nalazi na razmeđi dvaju svjetskih interesa, pa i njezinu budućnost valja poimati identičnom s budućnosti Euroazije.

 

 blake job 15

 

 

LINK NA VIDEO

 

 

Ernst Jünger Der Waldgang - Euroazijska etika

DER WALDGANG

 - Euroazijska etika

(Prepjev sadržaja Ernst Jüngerove knjige)

 

1. Pitanja koja nam se upućuju pooštravaju se i pojednostavljuju.

2. I zahtijevaju 'Ili-ili' odlučivanje, kao na izborima.

3. Slobodu da izjasni se ne, planski ograničavaju

4. postavljači pitanja, koji iz nadmoćnog položaja nastupaju.

5. Sloboda izjašnjavanja smjelost postaje i

stvarno pristaje tek jednom postotku od stotine.

6. Iako čin hrabrosti na taktički nepovoljnom mjestu se nalazi,

7. to prigovor nije njegovu smislu etičkom.

 

8. Jer Šetnja kroz šumu slobodnih je odgovor

9. i najmanjom manjinom slobodan pojedinac vlada.

10. Naše doba oskudijeva velikim ljudima.

11. U uvjetima ugroženosti male oaze nastaju, elitâ.

12. Uz dvojac Radnika i Neznanog junaka nastupa

i treći, Waldgänger. 13. Strah 14. svaki pojedinac

može svladati,

15. ako svoju snagu prepozna.

16. Šetnja kroz šumu slobodan je čin u katastrofi.

17. Neovisan je o političko-tehničkim ciljevima i njihovu grupiranju.

18. Ne suprotstavlja se razvoju,

19. nego odluku pojedinac unosi u njega slobodnu.

20. Tu svi ljudi susreću sami sebe, svoju nepodijeljivu i neuništivu supstancu.

21. Taj susret obuzdava strah od smrti. 22. I crkve su mu na pomoći,

23. da čovjek samostalno odluči. 24. Teolog mu lako prosvijetli situaciju,

25. ali ne i razriješi.

 

26. Svojim vlastitim snagama pojedinac prekoračuje nulti meridijan.

27. Na području medicine,

28. zakonodavstva 29. i vojničke vještine po suvereno donesenoj odluci.

30. I odbivši sve doktrine, 31. prihvatiše mjeru kojom donose  

i čuvaju se zakoni. U kultu zločina dioništva nema.

32. Samostalno odlučuje o vrsti i stjecanju vlasništva,

33. svjestan dubine koju ono doseže.

34. I put svoj do toga prokrči riječju: u tome sadržana je metoda 'sada i tu'.

 

 

Zadruga Eneagram za izdanje na hrvatskom jeziku. Dopušteno je reproduciranje i umnožavanje u bilo kojem pisanom, tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena

uz navod © Šimun Uremović

 

 

 

 

 

 

Velika Hrvatska

A Majorov Velika Horvatija

 

 

 

Procesi etnogeneze Slavena prikarpatske regije provodili su se u uvjetima međusobnog djelovanja različitih kultura uz znatan utjecaj tračkih, keltskih, gremanskih i iranskih komponenata. Važnim obilježjem etnogeneze i rane povijesti Slavena istočnog Prikarpatja bili su stalni kontakti sa stanovništvom iranskoga govornoga područja, prije svega sarmatskim u uvjetima višestoljetnog suživota.

Jednim od rezultata slavensko-iranskog etnokulturnog jedinstva smatra se pojava starog plemenskog saveza Hrvata, čiji je naziv, po svemu sudeći, iranskoga podrijetla. Slavensko stanovništvo gornjeg Podnjestrovlja, koje je ušlo u plemensku grupaciju Hrvata, aktivno je sudjelovalo u procesima velike seobe Slavena, osvojivši niz novih područja srednjoj Europi i na Balkanu.  

(...)

Spominjanje atributa 'velika' i 'bijela' u nazivima uza Hrvatsku moguće je tek iz točke gledišta dalmatinskih Hrvata, najbližih susjeda Bizanta. Za njih je Bijela (=zapadna) koja se rasprostirala u sjevernome Prikarpatju istodobno bila Velika (=stara) Hrvatska, otkuda je i krenula seoba sedam hrvatskih rodova, predaka dalmatinskih Hrvata, na Balkan, koja je opisana u traktatu 'O uprvljanju carstvom'.

(...)

Ako do međusobnih utjecaja Hrvata iranske jezične skupine nije došlo prije hunske najezde i ako su bili povezani s etničkim procesima potaknutima hunskom najezdom, tada je do formiranja staroslavenskog plemeskog saveza Hrvata moralo doći u razdoblju između hunskih i avarskih najezda, tj. otprilike oko druge polovine IV.st. do prve polovine VI.st.   

 

Iz zaključka, prof. Majorov: Velika Hrvatska, Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, 2012.g.

Alkemija - 'fiction' razdvojen od 'faction'

 

 

Marina Kralik Uremović je književni prevodilac i pisac, profesorica fonetike i sociolog, jedan od utemeljitelja izdavačke i književne zadruge ”Eneagram”. Svojim dosadašnjim radom, posebno izborom i prijevodima literature otvorila je u našem nakladništvu prostor za naslove koji su prije bili nedostupni. Tragajući za esencijalnim vrijednostima, obraćajući se ka idejama primordijalnosti i izvornosti u kulturi na istu gleda kao na nešto anti-tržišno i od ikakva tržišta daleko bitnije…

MG: Vaša književna i nakladnička zadruga Eneagram predstavlja neuobičajenu pojavu u hrvatskom izdavačkom podneblju. Pri tom ne mislim da se radi samo o zadruzi koja asocira na oblike davnog ilirskoga korporativizma, kakav je u nas stoljećima postojao, već i na teme koje u svojevrsnom manifestu ističete kao vama važne. Prije svega to je primordijalna tradicija, antimodernizam i povijesni revizionizam.

MK: Odlično ste primijetili da naziv zadruga asocira na tradiciju zajedništva i suradnje u stvaranju duhovnih i materijalnih dobara, pri čemu je pitanje vlasništva stavljeno u treći plan – ne tako što bi se ”dokinulo”, nego tako što je interno ovisno o uspješnosti tog zajedništva. Zadruga je antimoderna po tome što, barem na simboličkoj razini, označava organizam za razliku od ”mehanike” koja nužno vlada u firmama gdje zaposleni rade uglavnom bez stvarne osobne zainteresiranosti za sadržaj i predmet onoga čime se firma bavi. Nekim čudnim paradoksom, danas je u “Svetom Carstvu Slobodnoga Tržišta” gotovo svetogrdno reći da ljudi u životu trebaju raditi ono što vole, ili, malo ”tradicijski” rečeno, ono na što su ”pozvani”. Nasuprot tome, iz godine u godinu sve više smo izmaltretirani fantomskim izmišljanjima o tome što ”tržište traži”. No, kako vidimo, u igri velikih brojki, odnosno, masovne proizvodnje, masovne potrošnje, masovnog smeća i masovne nezaposlenosti, tržište ne traži ništa, a najmanje ljude. U tom smislu, ideja zadruge je podsjetnica na izvornu kvalitetu života, na ”mali vrt” koji kultivira skupina ljudi kojima je stalo da ono što uzgoje bude što ”jestivije” i što bolje.

Nas su, razumije se, malo čudno gledali još kod registracije 2005. godine: kad se kaže ‘zadruga’, automatski se pomisli na zemljoradnju, poljoprivredu, i slično. Zakonodavac je, naime, ne znajući što bi učinio s nečim, zapravo, ne-tržišnim, u svijetu tkz. ”tržišta”, gotovo posve izjednačio, fiskalno i knjigovodstveno, zadruge s trgovačkim društvima, tako da u ovome trenutku prava tradicijska ”zadruga” postoji manje-više tek nominalno, ugurana u mrežu propisa suprotnih njezinome izvornome ‘duhu’. No, dugoročno gledano, kada inflatorni balon multikorporacija jednoga dana pukne kao mjehur od sapunice, kada u iscrpljenosti ”krajnjeg potrošača” nestane kupaca za milijarde bespotrebno proizvedenih bezvrijednih predmeta, i kada se cijeli taj sustav virtualnih (ne) vrijednosti uruši- i to prije nego što mnogi misle – ostat će mala, žilava zadruga, ili nazovimo to kako god, ljudi koji rade nešto u što vjeruju, za što im je stalo, što misle da je bitno i žele to bez obzira na ”profit” podijeliti s drugima. 

Eto, na toj antiposlovnoj, antitržišnoj, i, u jednom posebnom smislu, ”elitističkoj” koncepciji, zasniva se ”antipolitika” zadruge Eneagram, i, koliko dosad, uvijek se našlo dovoljno malo – s našeg gledišta, dovoljno mnogo – čitatelja koji su nas shvatili ozbiljno i omogućili nam da dalje trajemo.

MG: Što se tiče vječne potrage za transcedentnim ishodištima, načuo sam da pripremate prijevod i objavu jednog dijela René Guénona. Možete li nešto pobliže reći o tome?

MK: Djela René Guénona, jednog od najvažnijih mislilaca XX. st. , vrlo se teško probijaju do hrvatske publike. Njegova, možda najbrizantnija knjiga, ”Kriza modernoga svijeta", koja je izašla prije par godina u izdanju Fabula nova, pod uredništvom Petra Bujasa, nije naišla kod nas gotovo ni na kakvu ‘recepciju’, iako je riječ o nenadmašnoj, kirurškoj analizi temeljnih ideja na kojima počiva zapadna civilizacija – ideja napretka, takozvanog racionalizma, kvaziempirizma, zamračiteljskog prosvjetiteljstva, te iz toga svega proizašlog zastrašujućeg scijentizma, znanosti koja barata ”istinama” što se mijenjaju svakih pet minuta. Još gore je prošla druga Guénonova knjiga na hrvatskom, objavljena , koliko znam , zasad samo u elektronskom obliku na međumrežju, ”Kralj svijeta”, gdje je pitanje svjetske vladavine povezano s pitanjem duhovnog, sakralnog autoriteta. Sve su to, dakako, vrlo nedobrodošle teme, jer ljepše je misliti kako svijet, i mi u njemu, stalno nekud napredujemo, iako evidentno propadamo, i ugodno je misliti da je glavni autoritet zapravo novac, jer to zbilja ni na što ne obavezuje, dapače, oslobađa, i od obzira i od morala i od savjesti, a osobito od poštivanja ičega kao ”svetoga”. U tom smislu i mi očekujemo da će knjiga “Vladavina kvantitete i znaci vremena”, treća, dakle, Guénonova knjiga na hrvatskome jeziku, također doživjeti potpunu šutnju i ”tržišni” neuspjeh, što nas, međutim, nimalo ne smeta. U našoj maloj sredini punoj predumišljaja, takozvani katolici će Guénona a priori odbaciti kao ”masona i sotonistu”, dok će se takozvana ”lijeva” kulturna scena od njega unaprijed ograditi kao od nekog apokaliptičkog retrogradnog mračnjaka. Ni jedni ni drugi, dakako, neće naći za shodno da barem prvo pročitaju ono o čemu govore. Ipak, i od lošeg ima gore: tako je nama ta Guenonova knjiga bila odbijena ove godine na natječaju Europske unije za sufunanciranje prijevoda, s obrazloženjem da Guenon zastupa ”redukcionizam i arbitrarni voluntarizam”… Zamišljam si, kako su neki tamo ”eksperti”, skoknuli malo na wikipediju i uočili ta dva temina, ali nisu pročitali rečenicu do kraja pa nisu ni mogli shvatiti da je oštrica Guenonove kritike upravo usmjerena protiv te dvije pojave… Kako bilo, određenu logističku pomoć možemo očekivati samo od malog, ali agilnog Francuskog instituta u Zagrebu, koji jako dobro znaju koje su njihove istinske nacionalne intelektualne veličine.

MG: Također, vaše nedavno medijalno približavanje hrvatskim čitateljima ruskog politologa i mislioca Aleksandra Dugina kojem je jedno od značajnih plodova i promišljanje Euro-Azije, nije ostalo nezapaženo. U čemu je po vama Duginova aktualnost?

MK: Konstatirala bih prvo, da smo u Hrvatskoj zadnjih desetak godina izloženi snažnoj angloamerikanizaciji, počevši od užasno dosadne ”industrije zabave”, preko srozavanja obrazovanja i znanosti kroz komercijalizaciju, odnosno, kroz takozvano ”tržište” kojim se upravlja itekako željeznom rukom monetarnh poluga, sve do nakaznog pravnog sustava koji je, u cjelini gledano, uvreda zdravom razumu. Ta agresivna agenda potpuno odudara od tradicionalnih vrijednosti hrvatskoga društva, pri čemu mislim na naš posve neprofitabilni mentalitet, sklonost filozofiranju, sanjarenju, umjetnosti i dokolici, imaginaciju koja se očituje u rijetko bogatim invencijama i pronalazaštvu, relativnu neotuđenost ljudi u usporedbi sa Zapadom, te iznimnu hrvatsku privrženost obiteljskim vrednotama. Upravo nemogućnost da se kulturološki, duhovni obrasci jedne civilizacije silom impostiraju na narode čiji je povijesno razvitak oblikovao drugačije prioritete društvenoga života, jedna je od polazišnih tema u djelima prof. Aleksandara Dugina, predstojnika Instituta za konzervativna istraživanja Moskovskog državnog univerziteta. Duginovi radovi s područja socijalne antropologije, političkih teorija i osobito geopolitike danas čine maticu jednog, gotovo bih rekla, svjetskog pokreta koji, doduše na vrlo akademskoj razini, ustaje protiv angloameričkog globalnog hegemonizma i doktrina liberalizma na kojima se njihova današnja ekspanzija zasniva.

Na jednom sastanku koji je proljetos bio održan u Zagrebu, s delegacijom Ruskog udruženja nakladnika i izdavača, održanom u Gradskoj knjižnici na inicijativu Rusko-hrvatskog društva prijateljstva, govorilo se i o folkloru i o pejzažu, ali se nije ni spomenula, danas intelektualno apsolutno najsnažnija, izdavačka i prevoditeljska djelatnost Euroazijskog pokreta okupljena oko Dugina. Blokada protoka informacija između Hrvatske i Rusije danas je toliko snažna, da je čak i jedno djelo kapitalno za hrvatsku povijest i etnogenezu, djelo profesora A. Majorova ”Velika Hrvatska” objavljeno u izdanju Sankt-Petersburškoga univerziteta 2006. godine, u Hrvatsku morala doći preko Kanade, zauzetošću jednoga našeg iseljenika, i sada se takorekuć poskrivečki prodaje po Zagrebu!

Kako bilo, nitko a osobito ne današnja somnambulna politika ”zapadnih integracija”, ne može dokinuti povijest intenzivnih relacija Hrvatske i Rusije, među kojima je, usudila bih se reći, najdublji trag na hrvatskome biću ostavila ruska literatura. Današnji političko-zemljopisni redukcionizam, koji bi poput neupotrebljivih Rider’s Digestovih ”satelitskih atlasa” htio poznati svijet svesti na tri grada, dvije rijeke i jednu planinu, u svojoj pogrešnoj antropologiji zaboravio je da postoje povijesna i metapovijesna sjećanja, jezik, toponimi, običaji, ”duša naroda”, koje se može ”mapirati” samo u karikaturalnom obliku, kao smiješnom izobličenju stvarnosti.

Dakle, vrijeme novih ruskih autora, novih misli i nove literature u Hrvatsku tek dolazi, poput svježeg povjetarca u već usmrđenu močvaru učmale, psihotropne i metaboličke zapadne literature.

MG: Apsolutni bestseller među svim štovaocima alternative, marginalnih religoznosti i svih mogućih teorija zavjere je objavljivanje knjige ”Jutro čarobnjaka”. To bitno djelo koje je umnogome utjecalo na pop-kulturu šezdesetih a i kasnije, sada je dostupno i na hrvatskom jeziku. Što možete o tome reći i kako ste zadovoljni odjekom koji ta knjiga ima u nas?

 Svaka knjiga je kao mali rat, a izdavač je nešto poput kamikaze ili samuraja, dakako, pod uvjetom da osnovna intencija nije proizvesti profitabilnu tiskovinu bez obzira što u njoj bilo nažvrljano, nego koliko je moguće cjelovito predstaviti misli, ideje, svjetonazore koje potječu iz jedninstvenog života i promišljanja pojedinih autora. To ne znači nipošto da se izdavač mora u svemu slagati s iznesenim gledištima, no mora ih u svakom slučaju prepoznati kao relevantne za svoje suvremenike. Kultna knjiga Bergiera i Pauwelsa ”Jutro čarobnja” nije samo relevantna nego je na odlučujući način šezdesetih godina udarila smjer cijelom nizu alternativnih pokreta, skupina, istraživanja – alternativnih, ‘drugačijih’, u odnosu na dosadan glib u koji je zapala pozitivistička i humanistička znanost prosvjetiteljstva. Ta šarena, duhovita, fascinantna knjiga donijela je puno veselja tadašnjim šezdesetosmaškim hipi-pokretima, pokrenula je, na svoj način, masovna pučka eksperimentiranja drogom, hipnozom, spiritizmom, pokrenula lavinu SF literature, otvorila vrata svim mogućim kataklizmičkim i katastrofičnim teorijama o propasti drevnih i suvremenih civilizacija, te je na vrlo čudan način opravdala upotrebu atomske bombe i nagovijestila nastanak, starinski rečeno, homunkula, umjetnog čovjeka kojega autori nazivaju ”mutant” a predstavlja ljudski stvorenog natčovjeka do kojega bi se u budućnosti došlo napretkom eugeničkih i tehnoloških metoda. Sve u svemu, ta knjiga je remek-djelo onoga što bi Guénon nazvao ”pseudoinicijacijom”, krivotvorenjem sakralnog.

Stjecajem okolnosti, a možda baš i nekim ”višim smislom”, ”Jutro” je za hrvatsku publiku osvanulo tek pedeset godina poslije, iako je u srpskom prijevodu bilo objavljeno još krajem osamdesetih godina, a devedesetih čak u ponovljenom izdanju, no nijedno izdanje danas se ne može više naći čak ni u antikvarijatima. Jedan prijevod na hrvatski jezik, međutim, postojao je još sedamdesetih godina, kako priča g. Miro Glavurtić, pisac predgovora za naše izdanje, ali je netragom nestao… Moglo bi se reći da se ta knjiga, poput kakvog "svetog grala", na našim prostorima ukazivala i nestajala nekom ”višom” kauzalnošću, a i danas bi, u fantastičnoj hrvatskoj realnosti, trebalo pripaziti da ne nanese više štete nego koristi. Tako da ćemo mi knjigu puštati u prodaju u vrlo malim dozama, oprezno, protivno svakoj, kako sam već i očitovala, ”tržišnoj logici” količine i mase. Time ćemo, iako uzaludno, nastojati kontrolirati i ”svetu prepast”, ili čak ”pošast”, koja bi mogla zahvatiti osjetljiviji dio hrvatske publike i inače sklone miješanju ”fiction” i ”faction”  (kako se to osamdesetih moglo vidjeti u strašnim posljedicama Castanedinih knjiga), a danas je prisutno u recepciji fantazmagorija Davida Ickea.

Ukratko, kao društveno odgovoran izdavač, gledati ćemo, u maniri Devetorice nepoznatih kralja Ašoke, dovesti tu knjigu do ruku onih koji će alkemijski znati iz nje izvući zlato i odbaciti trosku… A ne obratno!

Izvor: LINK (Radio Gornji grad)

Razgovarao: Marijan Grakalić

Ključne riječi: Zadruga, antimoderna, Guenon, Bujas, Fabula nova, Glavurtić, Dugin, Euroazija, Velika Hrvatska, Majorov, Jutro čarobnjaka, pseudoinicijacija, Sveti gral, Devetorica nepoznatih, kralj Ašoka, alkemija.

For new translations of Russian recent literature into Croatian

 

There is a 20-year gap in cultural relations between Croatia and Russia. Croatian public have no access to the recent Russian books. Yet the Croatian readers used to prefere Russian literature much more than Western junk we are overflowed with last years.

 

FOR IMMEDIATE RELEASE

 

 

brzinskydugin

A.Dugin with Z. Brzezinsky

PRLog (Press Release) - Aug 28, 2012 -
Eneagram Cooperative started to translate the works of the most important Russian author today, Prof. Dr. Alexander G. Dugin.
Dugin's works in geopolitics comprehend the most important issues of a new world order, that should not be unilaterally dependent on vicious liberal ideology. Dugin affirms traditional and eternal spiritual values of various societis in the world and opposes to the western attempts to unify the world on the ground of speculative capitalism and its abstract value such as ''human rights'', ''political corectness'' and monetary slavery of ''free market''.
The set of values of the Central and Eastern European  people is quite diffrent from money pursuit and consumerism of the West. The rapid fall of the quality of life, under the 'angloamerican way'' , striked a great shock to our population. Central European nations need new ideological and anthropological frame in building their societis.
Eneagram Cooperative believes that the works of Dr. Dugin  will contribute a lot in finding new forms and directions in considering modern world.

Photo:
http://www.prlog.org/11960658-adugin-with-brzezinsky.jpg 

Moskovski sajam knjiga

http://www.mibf.ru/eng/index.php

 

U Moskvi se od 5. - 10. rujna održava veliki Moskovski sajam knjiga, s bogatim programima među kojima bi nas posebno trebali zanimati razgovori o prevođenju ruske novije literature na hrvatski jezik. Posljed

njih 20 godina Hrvatska je zbog žestoke amerikanizacije uglavno odsječena od literarnih tokova bivšeg ''istočnoga bloka'',a osobito od novije ruske literature. EU me podržava kulturne veze s Rusijom na razini svojih kulturnioh subvencija, a slično se ponaša i hrvatsko Ministarstvo kulture , udruga izdavača pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, etc. Šteta da na Moskovskome sajmu neće biti zastupljeni hrvatski izdavači i nakladnici, budući da za to ne postoji politička volja.

Dugin, Aleksandar: Tko su prijatelji a tko neprijatelji

Razgovor s Aleksandrom Duginom

TKO SU PRIJATELJI A TKO NEPRIJATELJI

U veljači 2012. godine profesor Dugin putovao je za New Delhi, Indija, gdje je sudjelovao na 40. svjetskom kongresu Međunarodnog sociološkog instituta. Tema kongresa bila je ''Zapadna hegemonija i nakon nje: društvena znanost i njezina javnost''. Prof. Dugin ljubazno je odvojio dio vremena s konferencije kako bi odgovorio na nekoliko pitanja predstavnicima skupine Arktos koji su također sudjelovali na kongresu. U ovom intervjuu željeli smo da prof. Dugin pojasni neka od svojih temeljnih uvjerenja, kako bismo raspršili zabune i pogrešne predodžbe koje postoje o njemu i njegovom Euroazijskom pokretu, te o izdanku tog pokreta, Globalnom revolucionanom savezu (Global Revolutionary Alliance- GRA), na engleskom govornom području. Razgovor je vodio Daniel Friberg, izvršni direktor u izdavačkoj kući Arktos, te John B. Morgan, glavni urednik.

 

 

Na Zapadu vlada shvaćanje da ste ruski nacionalist. Možete li se prepoznati u tom opisu?

 

Koncept nacije je kapitalistički, zapadnjački. S duge strane, euroazijanizam se poziva na kulturne i etničke razlike, a ne na ujedinjenje na osnovi individuuma, što je pretpostavka nacionalizma. Naše gledište razlikuje se od nacionalizma u tome što branimo pluralizam vrijednosti. Branimo ideje, a ne vlastitu zajednicu: ideje, a ne vlastito društvo. Suprotstavljamo se postmoderni, ali ne činimo to samo u ime ruske nacije. Postmoderna je rupa bez dna. Rusija je samo dio te globalne borbe. Ona je zasigurno važan dio, no nije krajnji cilj. Jer mi koji smo ovdje u Rusiji, ne možemo je spašavati a da istodobno ne spašavamo svijet. I obratno, ne možemo spašavati svijet a da ne spašavamo Rusiju.

To nije samo borba protiv zapadnjačkog univerzalizma. To je borba protiv svih univerzalizama, pa i onih islamskih. Ne možemo prihvatiti ničiju želju da se jedan univerzalizam nametne drugima – ni zapadnjački, ni islamski, ni socijalistički, ni liberalni, niti ruski. Ne branimo ruski imperijalizam ni revanšizam već globalnu viziju i multipolarnost zasnovanu na civilizacijskoj dijalektici. Protivimo se onima koji kažu da množina civilizacija neminovno vodi do sukoba. To je pogrešna postavka. Globalizacija i američka hegemonija donose krvavo zadiranje u druge i podjaruju nasilje između civilizacija tamo gdje bi mogao biti mir, dijalog ili sukob, ovisno o povijesnim okolnostima. No, nametanje prikrivene hegemonije rađa sukob i neizbježno pogoršanje u budućnosti. Tako oni govore 'mir', a zapravo potiču na rat. Mi branimo pravdu – ne ni mir niti rat, već pravdu i dijalog i prirodno pravo svake kulture da održi svoj identitet i ide za onim što želi biti. Ne samo povijesno, kako je to u multikulturalizmu, već također i u budućnosti. Moramo se osloboditi tih lažnih univerzalizama.

 

 

Koja bi, prema Vašem mišljenju, bila uloga Rusije u organiziranju antimodernih snaga?

 

Postoji više različitih razina koje su uključene u stvaranje antiglobalističkih, odnosno antizapadnih pokreta i struja po svijetu. Osnovna ideja je ujediniti ljude koji se bore protiv održavanja status quo. Što je, naime, taj status quo? To je niz povezanih fenomena koji uzrokuju bitan pomak od modernizma na postmodernizam. On je oblikovan kao pomak od unipolarnoga svijeta, koji se pokazuje u prvom redu kao utjecaj Sjedinjenih Država i Zapadne Europe, prema takozvanoj nepolarnosti, kakvu se danas vidi na primjeru implicitne hegemonije te onih revolucija koje je ta hegemonija orkestrirala kroz svoje izaslanike, primjerice razne ''narandžaste'', orange revolucije. Glavna namjera u pozadini te strategije jest da Zapad na kraju kontrolira planet, ne samo putem izravne intervencije nego i putem univerzalizacije svog sustava vrijednosti, normi i etike.

Taj status quo liberalne hegemonije Zapada postao je globalnim. Riječ je o vesternizaciji cijelog čovječanstva. To znači da su zapadne norme, poput slobodnog tržišta, slobodne trgovine, liberalizma, parlamentarne demokracije, ljudskih prava i apsolutnog individualizma, postale univerzalnima. Taj set normi tumači se različito u raznim područjima svijeta, no Zapad svoju specifičnu interpretaciju smatra očiglednom samu po sebi, i univerzalizaciju svog tumačenja smatra neizbježnom. To nije ništa drugo do kolonizacija duha i uma. To je nova vrst kolonijalizma, nova vrst moći i nova vrst kontrole koja djeluje putem umrežavanja. Svatko tko je spojen na tu globalnu mrežu biva podvrgnut njezinom kodu. To je dio postmodernoga Zapada, koji ubrzano se globalizira. Cijena koju neka nacija ili narod mora platiti da bi se priključila na globalizacijsku mrežu Zapada jest prihvaćanje tih normi. To je nova hegemonija Zapada. To je pomicanje od otvorene hegemonije Zapada, u prošlosti predstavljene kolonijalizmom i izravnim imperijalizmom, prema jednoj implicitnoj, suptilnijoj verziji.

Za borbu protiv te globalne prijetnje čovječanstvu potrebno je ujediniti sve različite snage koje se u prijašnja vremena znalo nazivati antiimperijalističkim. U današnje vrijeme, trebali bismo bolje upoznati našeg neprijatelja. Današnji neprijatelj je sakriven. On djeluje tako što iskorištava norme i vrijednosti zapadnjačkog razvojnog puta i ignorira pluralitet koji predstavljaju druge kulture i civilizacije. Danas pozivamo sve koji ustrajavaju na tome da su specifične vrijednosti nezapadnih civilizacija dragocjene i da u njima postoje i drugi oblici vrijednosti, da se odupru tom pokušaju globalne univerzalizacije i skrivene hegemonije.

To je kulturalna, filozofska, ontološka i eshatološko borba jer u tom status quo mi prepoznajemo srž Mračnoga doba, odnosno veliku paradigmu. No, također potrebno je prijeći s čisto teorijskih postavki na praktičnu, geopolitičku razinu. A na toj geopolitičkoj razini Rusija je očuvala potencijal, resurse i namjeru da se suprotstavi tom izazovu, jer je ruska povijest odvajkada bila intuitivno orijentirana protiv tog istog obzora. Rusija je velesila u kojoj se budno pazi što se događa u svijetu, povijesno gledano, i u kojoj postoji duboka svijest o njezinoj eshatološkoj misiji. Stoga je posve prirodno da bi Rusija trebala imati središnju ulogu u koaliciji protiv tog status quo. Rusija je obranila svoj identitet protiv katolicizma, protestantizma i modernoga Zapada za vrijeme carizma, a zatim protiv liberalnog kapitalizma tijekom sovjetskog vremena. Sada ide treći val te bitke – bitka protiv postmodernizma, ultraliberalizma i globalizacije. No, ovoga puta Rusija se ne može oslanjati samo na vlastite resurse. Ona se ne može boriti sama samcata pod barjakom pravoslavnoga kršćanstva. A također, ni ponovno uvođenje ili oslanjanje na marksističku doktrinu nije održiva opcija, budući da je sam marksizam jedan od glavnijih korijena destruktivnih ideja koje čine postmodernizam.

Rusija je danas jedna među mnogim sudionicima u toj globalnoj bitci, i tu borbu ne može voditi sama. Trebamo ujediniti sve snage koje se protive zapadnim normama i zapadnom ekonomskom sustavu. Trebamo, dakle, sklopiti savezništva sa svim lijevim socijalnim i političkim pokretima koji se suprotstavljaju tom status quo liberalnog kapitalizma. Slično tome trebali bismo ući u savez sa svim identitetskim snagama u svakoj kulturi, koje odbijaju globalizam iz kulturalnih razloga. U tom smislu valjalo bi islamske pokrete, hindu pokrete i nacionalne pokrete po cijelom svijetu promatrati kao saveznike. Hinduisti, budisti, kršćani i poganski identitarijanci u Europi, Americi i Latinskoj Americi, te drugi tipovi kultura, trebali bi stvoriti jedan zajednički front. Ideja je ujediniti sve njih, boreći se protiv jednoga neprijatelja i jednoga zla a za višestrukost koncepata o tome što je dobro.

Ujedinjava nas ono čemu se protivimo, a dijeli nas ono za što se zauzimamo. Stoga trebamo naglašavati ono čemu se protivimo. Ujedinjuje nas zajednički neprijatelj, dok nas pozitivne vrijednosti koje svatko od nas brani u ovom trenuteku dijele. Stoga moramo stvoriti strateške alijanse kako bi se zbacio okrenuo overthrow postojeći poredak stvari, a njegova jezgra može se opisati kao ljudska prava, protivnost hijerahiji i politička korektnost – što sve je lice Zvijeri, anrikrista, ili drugim terminima, Kali Yuga.

 

 

Kako se tradicionalna duhovnost uklapa u euroazijsku agendu?

 

Postoje sekularizirane kulture, no u jezgri svih njih ostao je duh tradicionalizma, religijski ili neki drugi. Braneći višestrukost, pluralnost i policentričnost kultura, mi apeliramo na njihova najbitnija načela, a njih možemo pronaći samo u duhovnoj tradiciji. Nastojimo, međutim, povezati to stanovište s nužnošću socijalne pravednosti i slobode različitih društvenih zajednica, u nadi za boljim političkim režimima. Ideja je spojiti duh Tradicije sa željom za socijalnom pravednošču. I ne želimo im se suprotstavljati, zato što je to glavna strategija hegemonijskih sila: podijeliti jevicu i desnicu, podijeliti kulture, podijeliti etničke skupine, Istok i Zapad, muslimane i kršćane. Mi pozivamo ljevicu i desnicu da se ujedine, i da ne budu protiv tradicionalizma i duhovnosti, socijalne pravde i društvene dinamike. – Dakle, nismo ni desnica ni ljevica. Mi smo protiv liberalnog postmodernizma. Zamisao nam je spojiti sve frontove i ne dopustiti im da nas podijele. Budemo li podijeljeni, oni mogu mirno vladati. Ako se ujedinimo, njihovoj vladavini brzo će doći kraj. To je naša globalna strategija. A kada pokušavamo spojiti duhovne tradicije sa socijalnom pravdom, to odmah izaziva paniku među liberalima. Toga se oni strašno plaše.

 

 

Koju bi duhovnu tradiciju trebao usvojiti netko tko želi sudjelovati u euroazijskoj borbi, i je li to nužna komponenta?

 

Ljudi bi trebali težiti tome da budu konkretan dio društva u kojemu žive, i slijediti tradicije koje prevladavaju tamo gdje žive. Primjerice, ja sam ruski pravoslavac. To je moja tradicija. U drugačijim okolnostima, međutim, pojedinci mogu izabrati neki drugi duhovni put. Ono što je važno je imati korijene. Nema univerzalnog odgovora. Ako netko negira tu duhovnu osnovu, ali želi sudjelovati u našoj borbi, tijekom te borbe možda će pronaći i dublje duhovno značenje. Mislimo da je naš neprijatelj dublji od samo ljudskog. Zlo je dublje od čovjeka, pohlepe ili iskorištavanja. Na strani zla bore se oni koji nemaju duhovnu vjeru. Oni koji se suprotstavljaju mogu je susresti. A možda i ne. To je otvoreno pitanje – nije obavezno. Preporučljivo je ali ne nužno.

 

 

Što mislite o europskoj Novoj desnici i Juliusu Evoli? I posebice, o njihovom suprotstavljanju kršćanstvu?

 

Na Europljanima je da odluče koju vrst duhovnosti žele oživjeti. Za nas Ruse, to je pravoslavno kršćantsvo. Mi našu tradiciju smatramo autentičnom. Vidimo je kao nastavak prijašnjih, predkršćanskih tradicija Rusije, kako se to odražava u našem štovanju svetaca i ikona, između ostaloga. Stoga ne postoji proturječnost između naših ranijih i kasnijih tradicija. Evola se suprotstavlja kršćanskoj tradiciji Zapada. Zanimljiva je njegova kritika desakralizacije zapadnoga kršćanstva. Ona se poklapa i s pravoslavnom kritikom zapadnoga kršćanstva. Lako je vidjeti da nam je sekularizacija zapadnoga kršćanstva dala liberalizam. Sekularizacija pravoslavne vjere dala nam je komunizam. To je individualizam nasuprot kolektivizma. Za nas, problem nije sa samim kršćanstvom, kako je to na Zapadu. Evola je pokušao restaurirati Tradiciju. Nova desnica također nastoji restaurirati zapadnjačku tradiciju, što je također vrlo dobro. No, kao ruski pravoslavac, ja ne mogu odlučiti kojim je putem dobro Europi poći, budući da imamo različite setove vrijednosti. Ne želimo Europljanima govoriti što trebaju činiti, niti želimo da Europljani nama govore što nam je činiti. Kao Euroazijci, prihvatit ćemo svako rješenje. Budući da je Evola bio Europejac, on je mogao raspravljati i predlagati odgovarajuće rješenje za Europu. Svatko od nas može samo iznijeti svoje osobno mišljenje. No, pronašao sam da mi imamo više toga zajedničkog s Novom desnicom nego s katolicima. Mnoga moja gledišta ista su kao i ona Alaina de Benoista. Njega smatram danas najistaknutijim intelektualcem u Europi. To nije slučaj s modernim katolicima. Oni žele preobratiti Rusiju, a to nije kompatibilno s našim planovima. Nova desnica ne želi nametnuti europsko poganstvo drugima. Evolu također smatram učiteljem i simboličkim likom konačnog revolta i velikog probuđenja, baš kao i Guénona. Za mene, njih dvojica su esencija zapadne tradicije u ovo mračno doba.

 

 

U našim prijašnjim razgovorima spomenuli ste da bi Euroazijci trebali surađivati s nekim džihadističkim skupinama. Međutim, oni teže biti univerzalisti, a njihov iskazani cilj je uspostava vladavine islama nad cijelim svijetom. Koji su izgledi da takva neka koalicija profunkcionira?

 

Džihadisti su univerzalisti, isto kao i sekularni Zapadnjaci koji žele globalizam.No, oni nisu jednaki, zato što zapadnjački projekt želi dominirati svima drugima i nametnuti svoju hegemoniju posvuda. On nas napada izravno, svaki dan, putem globalnih medija, mode, postavljajući uzore mladima, i tako dalje. Uronjeni smo u tu globalnu kulturalnu hegemoniju. Salafijski univerzalizam je neka vrst marginalne alternative. O njima ne treba misliti na isti način kao o onima koji žele globalizaciju. Salafije se isto tako bore protiv našeg neprijatelja. Ne sviđaju nam se nikoji univerzalisti, no postoje univerzalisti koji nas danas napadaju i pobjeđuju, a postoje i nekonformistični univerzalisti koji se bore protiv hegemonije zapadnih, liberalnih univerzalista i stoga su na neko vrijeme taktički prijatelji. Prije nego što se njihov projekt globalne islamske države bude mogao* ostvariti, imat ćemo još mnoge bitke i sukobe. A globalna liberalna dominacija je činjenica. Stoga pozivamo svakoga da se bori skupa s nama protiv te hegemonije, protiv toga status quo. Radije razgovaram o onome što je sada, nego o onome što bi moglo biti u budućnosti. Svi oni koji su protiv liberalne hegemonije su naši prijatelji u ovome tenutku. To nije moralnost, to je strategija. Karl Schmitt rekao je da politika počinje razlikovanjem prijatelja od neprijatelja. Ne postoje vječni prijatelji ni vječni neprijatelji. Mi se borimo protiv postojeće univerzalne hegemonije. Svatko se protiv nje tuče radi vlastitog seta vrijednosti.

Poradi koherencije trebali bismo također produžiti, proširiti i stvoriti jednu širu alijansu. Salafisti mi se ne sviđaju, bilo bi mnogo bolje stajati na liniji s tradicionalističkim sufijama, na primjer. No, više volim surađivati sa salafijama protiv zajedničkog neprijatelja nego trošiti energiju na borbu s njima, ignorirajući veću prijetnju.

Ako ste blagonakloni prema globalnoj liberalnoj hegemoniji, vi ste neprijatelj. Ako ste protiv nje, onda ste prijatelj. Prvi su skloni prihvatiti tu hegemoniju: drugi se bune.

 

 

U svjetlu nedavnih događaja u Libiji, koji je vaš osobni stav prema Gadafiju?

 

Predsjednik Medvedev počinio je pravi zločin protiv Gadafija i pomogao je pokrenuti lanac intervencija u arapskome svijetu. Naš predsjednik počinio je pravi zločin. Okrvavio je ruke. On je kolaboracionist sa Zapadom. Za zločinačko ubojstvo Gadafija i on je djelomice odgovoran. Mi Euroazijci branili smo Gadafija, ne zato što smo njegovi obožavatelji ili što podržavamo njega i njegovu Zelenu knjigu, već zato što je to stvar principa. Iza ustanka u Libiji stoji zapadnjačka hegemonija, i ona je nametnula taj krvavi kaos. S padom Gadafija, zapadna hegemonija je ojačala. Bio je to naš poraz. Ali ne konačni. Taj rat ima mnogo epizoda. Izgubili smo bitku ali ne i rat. I možda će se nešto drugo pojaviti u Libiji, jer je situacija vrlo nestabilna. Primjerice, rat u Iraku zapravo je ojačao utjecaj Irana u regiji, suprotno planovima zapadnih hegemonista.

Danas u Siriji, ponavlja se taj isti scenario. Međutim, s Putinovim povratkom na vlast, situacija je mnogo bolja. On je barem čvrst u svojoj podršci predsjedniku Al Asadu. Možda to neće biti dostatno da zaustavi zapadnjačku intervenciju u Siriji. Moj prijedlog je da Rusija djelotvornije opskrbljuje našeg saveznika, dobavom oružja, financiranjem i tako dalje. Pad Libije bio je porazan za Rusiju. Pad Sirije bio bi još jedan neuspjeh.

 

 

Što mislite o Vladimiru Putinu i u kakvim ste s njime odnosima?

 

Putin je bio mnogo bolji od Jeljcina. Spasio je Rusiju od potpunoga sloma u devedesetima. Rusija je bila na rubu katastrofe. Prije Putina, liberali zapadnjačkoga stila bili su u poziciji da diktiraju politiku u Rusiji. Putin je obnovio suverenitet ruske države. Iz tog sam razloga postao njegov podržavatelj. Međutim, nakon 2003. godine, Putin je zaustavio svoje domoljubne, euroazijske reforme, odložio je razvoj istinske nacionalne strategije i počeo se prilagođavati liberalnim ekonomistima koji žele da Rusija postane dijelom projekta globalizacije. Posljedica toga bila je da je počeo gubiti legitimitet, pa sam i ja bio prema njemu sve kritičniji. U nekim prigodama surađujem s ljudima koji su oko njega i podržavam ga u nekim njegovim političkim potezima, a u nekima sam protiv. Kada je Medvedev bio izabran za njegova nasljednika, bila je to katastrofa, budući da su ljudi na pozicijama oko njega bili sve sami liberali. Bio sam protiv Medvedeva. Suprotstavio sam mu se, u dijelu, s euroazijskog stanovišta. Sada se Putin vratio. Svi liberali su protiv njega, i sve prozapadne snage su protiv njega. No, on sam još se nije jasno opredijelio prema tome. Međutim, on obavezno mora ponovno zadobiti podršku ruskog naroda. Inače ne može ići dalje. On je u kritičnoj situaciji, iako ne izgleda da to razumije. Oklijeva izabrati domoljubnu stranu. Misli da će moći dobiti podršku među nekim liberalima, što je potpuno pogrešno. Danas nisam tako kritičan prema njemu kako sam bio prije, no mislim da je on u kritičnoj situaciji. Ako nastavi oklijevati, past će. Nedavno sam objavio knjigu, Putin protiv Putina, jer je sam sebi najveći neprijatelj. Zato što oklijeva, gubi sve više podršku naroda. Ruski narod osjeća se prevaren od njega. On bi mogao biti neka vrst autoritarnoga lidera bez autoritarne karizme. Surađivao sam s njime u nekim slučajevima, suprotstavio mu se u drugima. U kontaktu sam s njime. No, oko njega je vrlo mnogo snaga. Liberali i ruski domoljubi koji ga okružuju nisu posebno brilijantni, intelektualno govoreći. Stoga je primoran oslanjati se samo na sebe i svoju intuiciju. Ali, intuicija ne može biti jedini izvor političkog odlučivanja i strategije. Povratkom na vlast, bit će gurnut da se vrati na svoju raniju protuzapadnjačku politiku, zato što je naše društvo protuzapadno po naravi. Rusija ima dugačku tradiciju pobune protiv stranih osvajača, te pomaganja drugima koji se odupiru nepravdi, i ruski ljudi vide svijet kroz te naočale. Neće biti zadovoljni s vladarom koji ne upravlja u skladu s tom Tradicijom.

 

Ovaj razgovor objavljen je prigodom promocije prve knjige Aleksandra Dugina u engleskom prijevodu, The Fourth Political Theory. Promocija je održana 28. srpnja 2012. g.u Stockholmu, u organizaciji izdavačke kuće Arktos, a knjigu se može naručiti na

ARKTOS: link na izdavača knjige "Četvrta politička teorija" A. Dugin, Arktos, 2012.g.

Izvornik razgovora na engleskom jeziku nalazi se ovdje: http://redaktion.motpol.nu/category/okategoriserade/

http://www.scribd.com/doc/102547574 


 

Prevela: Marina Kralik

Zagreb, 09.08.2012.

 

Zadruga Eneagram za izdanje na hrvatskom jeziku. Razgovor je dopušteno reproducirati i umnožavati u bilo kojem pisanom, tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena uz navod: © Zadruga Eneagram

 

 

Zadruga Eneagram započela je s radom 2006. godine u Zagrebu, Hrvatska. Naša dugoročna namjera je njegovanje kulture pisane riječi. Uređujemo, prevodimo i objavljujemo najizabranije knjige i djela vrhunskih autora, iz različitih epoha i podneblja. Područje lijepe književnosti i znanosti iz kojih biramo naslove tematski su povezani s tradicionalizmom (PRISCA THEOLOGIA, PHILOSOPHIA PERENNIS, POVIJESNI REVIZIONIZAM), odnosno s djelima koja čovjeka i njegovu povijesti tumače iz perspektive metafizičke Tradicije - što je najbolje izraženo u početnom stihu Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše LOGOS.